I Virtuosi del Teatro alla Scala

Maria Schiavo, sopran

Mirco Palazzi, bas

Veliki je nasljednik operne buffo tradicije 18. stoljeća, Gioachino Rossini (1792. – 1868.), dao neke od posljednjih i najljepših primjeraka ovog talijanskog komičnog opernog žanra, dok je ujedno u svojim ozbiljnim operama donio mnoštvo inovacija, rasterećujući operu je od konvencija 18. stoljeća i uvodeći je u veličanstveno 19. stoljeće. Gioachino Rossini nasljednik je Cimarose i Paisiella, koji u svijet kazališta ulazi u trenutku stilske stagnacije. Svojom glazbom punom karaktera i humora, ali i oslobođenom melodijom, novim oblicima arija i ansambala, svježom orkestralnom bojom i ritamskom vitalnošću, stvara novi operni stil koji će nastaviti Bellini i Donizetti, a naslijediti Verdi. Već zarana stječe ugled nizom komičnih jednočinki koje će skladati za venecijansko kazalište Teatro San Moisè.

Operna farsa La scala di seta (Svilene ljestve) pripada tom ranom stvaralačkom periodu, u kojem je osvajao „svježinom samog jutra života“ (za kojom će, govoreći o njegovim kasnijim djelima, čeznuti Stendhal, tvorac Rossinijeve biografije La vie de Rossini). Uvertire tog ranog perioda, kojima pripadaju   La scala di seta i Il signor Bruschino, pokazuju ga kao predanog skladatelja koji je težio savršenstvu; uvertire su najčešće skladane u sonatnoj formi bez razvojnog dijela, u koje uvodi pjevna melodija na oboi, engleskom ili francuskom rogu, dok prvu temu iznose gudači, drugu drveni puhači, vodeći potom u  Rossinijev slavni crescendo. La scala di seta praizvedena je u Veneciji 1812. a prepoznatljiv ton uvertiri ove jednočinke daju zanimljivi efekti drvenih puhača. Do danas njegova najizvođenija opera i po mnogima najbolja komična opera svih vremena, Seviljski brijač, nastaje nešto kasnije, 1816. godine, kada Rossini sa svoje 24 godine već suvereno vlada talijanskom operom. Bilo je to i vrijeme gustog rasporeda: Rossini je užurbano radio – primadone su i dalje po predstavi zarađivale više od skladatelja, a skladatelj je bio plaćen jedino ako je i sam sudjelovao u izvedbama. Opere je često skladao u manje od mjesec dana, a jedan od najpoznatijih primjera je remek-djelo Seviljski brijač, koje piše u samo tri tjedna i postavlja u rimskom Teatro Argentina u veljači 1816. godine. U ovoj operi jedna sjajna arija ili ansambl nižu se za drugim, a u ornamentiranim melodijama, pikantnoj harmoniji i naglim obratima ogleda se temperament i inteligencija likova, njihova britkost i zajedljivost, kao i glupost i bizarnost. Jedan od likova je Don Basilio, bas, iz nekog razloga zlurad učitelj glazbe, koji u ariji La calunnia savjetuje Bartola, postarijeg doktora, kako da svoju mladu štićenicu Rosinu zadrži za sebe, te „glasinom“, koja će se zahuktati poput oluje, otjera njenog mladog udvarača. S druge strane Rosina nije nimalo naivna, već mudra mlada žena, koja svoj španjolski temperament pokazuje u ariji Una voce poco fa. Varljivo nježan početak prerasta u vatromet vokaliza, staccata i ukrasa, izražavajući njezinu odlučnost da dobije onog kojeg želi, nježno ako može, ili s pomoću stotinu zamki ako treba. Il signor Bruschino posljednja je od pet farsi koje je Rossini napisao za venecijanski San Moisè, a uz nju se veže i legenda da je skladatelj, nezadovoljan odnosom s impresarijem Antonijem Cerom, u partituru namjerno unio niz neobičnih, gotovo provokativnih efekata – sve do udaranja u kontraritmu po notnim stalcima (odnosno držačima za svijeće) u glasovitoj uvertiri. Upravo taj efekt u sukobu s dramatikom početnog molskog motiva, nakon čega slijedi zbunjujuća mješavina vedrih melodija isprekidanih sumnjivim signalima i neobičnim modulacijama, daje uvertiri notu apsurda, iščekivanja i neodoljivog šarma. Na drugom kraju Rossinijeva opernog spektra je Semiramide, opera zrelog perioda. Ova operna tragedija prema Voltaireu, napisana 1923. za venecijanski La Fenice, odjekuje ranim remek-djelom, također prema Voltaireu, Tancredijem. Posljednja je to Rossinijeva prava talijanska opera, napisana prije odlaska u Pariz, u kojoj Rossini daje zadnji bljesak velike talijanske barokne tradicije, skladajući naslovnu ulogu za svoju ljubavnicu, kasnije suprugu, veliku dramsku sopranisticu Isabellu Colbran. Duet Se la vita ancor t’è cara s početka drugoga čina opere jedan je od Rossinijevih najdramatičnijih: sukob Semiramide i Assura, koji se međusobno ucjenjuju zbog ubojstva kralja Nina, glazbeno je oblikovan kao ornamentirana svađa - Semiramidine raskošne uzlazne kolorature unose u glazbu prkos i autoritet, dok Assurove dublje i prijeteće fraze nose tamniju, gotovo demonsku energiju u ovoj konfrontaciji dvaju moćnih likova Rossinijeva opernog prikaza drevnog Babilonskog kraljevstva.

Nastavljajući na tradiciju belcanta Rossinija, Bellinija i Donizettija, Giuseppe Verdi (1813. – 1901.) u svojim će djelima talijansku operu dovesti do njezinih vrhunaca. Pjevne bellinijevske melodije, koje kod Verdija postupno sve više postaju odrazom osjećaja i karaktera, snažan pokret, ritam i energija, kao i način gradnje velikih ansambala i finala koji dopiru iz Rossinijeva pisanja, te Donizettija moderna dramska opera – sve to utjecalo je na Verdija, koji će postupno, u svom prvom stvaralačkom razdoblju preobraziti to veliko nasljeđe, a posebno unaprijediti ulogu orkestra koji od jednostavne pratnje glasu postaje snažno sredstvo drame. Verdi u svojim prvim godinama, koje je nazivao anni di galera, jer je radio robovskim, „galiotskim“ tempom, oblikuje svoj prepoznatljivi glazbeni jezik, u kojem se čuju karakteristični kratki orkestralni motivi, snažne ritmičke figure, sve važnija uloga limenih puhača, tamne, dramske orkestralne boje, te cjelokupno specifično harmonijsko, melodijsko, orkestralno ozračje koje daje posebnu boju, „tintu“ svakoj operi. Macbeth, njegova deseta opera, nadahnuta Shakespeareovom tragedijom i praizvedena 1847. godine u Firenci, pripada tom razdoblju. U njoj Verdijevi glasovi više nisu belkantistički već sasvim dramski, a glavni likovi – Lady Macbeth i sam naslovni lik skladan za baritona, nisu pozitivci već negativci. Gradi mračan, gotovo groteskni svijet sjevera, poganskih običaja, vještica, među kojima izranjaju i humaniji likovi, ujedno mekših, pjevnijih vokalnih linija. Među njima je i Banco, moralna suprotnost Macbethu, čije melodije, povjerene dubokom tamnom basu, ostaju smirene i dostojanstvene, nasuprot nervoznim linijama Macbetha i Lady Macbeth, čak i u trenutku kada sluti vlastitu smrt i savjetuje svog sina da bježi, jer su mu vještice prorekle da će njegova loza dati kralja, u svojoj ariji u drugom činu Come dal ciel precipita. I Uvertira operi već donosi tipični Verdijev dramski rukopis: kratka je, mračna, stvarajući odmah atmosferu i najavljujući zlokoban ton opere, počinjući tamnim bojama i osjećajem nelagode, dok je tematski materijal u njoj povezan s glazbom vještica i onom Lady Macbeth.  Na samom kraju anni di galera i pragu Verdijeve pune zrelosti nastaje njegova „latinska trilogija“, opere Rigoletto (1851.), Trubadur (1853.) i Traviata (1853.), u kojima nevjerojatna vokalna virtuoznost postaje poput moćnog kista kojim slika niz snažnih i realističnih portreta. Kolorature Gildinih vokalnih linija u Rigolettu, zvuk su njezine mladosti i nevinosti U prvoj ariji Caro nome, dok sanjari o studentu Gualtieru Maldèu (ne znajući da se radi o notornom zavodniku, Vojvodi), njezina je melodija lagana i prozračna i puna sitnih ukrasa, kao da se pred nama oblikuje njezina prva zaljubljenost. U Tutte le feste al tempio taj se glazbeni svijet mijenja, šira, smirenija melodija s dugim frazama i izražajnijim deklamacijskim trenucima, kojoj orkestar daje elegičnu podlogu, govori da se suočila s grubom stvarnosti, ali je i zaljubljena, spremna braniti Vojvodu, iako je doživjela poniženje i bol. U Fantaziji na teme iz Rigoletta susreću se tri različita melodijska svijeta – Gildina svijetla, prozračna, fino ukrašena melodijska čipka, Vojvodine pokretljive, neposredne, samouvjerene arije, pune lakoće i zavodljivosti, poput Questa o quella ili La donna è mobile, te Rigolettov tamni, isprekidaniji i mračniji glazbeni svijet, čije fraze često nose težinu riječi i situacije, postajući izraz njegova očaja, straha i nemoći, pred sudbinom koja mu oduzima kćer.

Za razliku od Rossinija, koji je virtuoznost glasa često postavljao u samo središte glazbenog zbivanja, Gaetano Donizetti (1797.–1848.) melodijsku ljepotu i pjevačku tehniku sve čvršće povezuje s karakterom i dramskom situacijom, pretvarajući tradiciju belcanta u snažniji dramski jezik. U samo nekoliko desetljeća napisao je više od sedamdeset opera.

Lucrezia Borgia, praizvedena 1833. u milanskoj Scali, nastala je prema drami Victora Hugoa i pripada razdoblju u kojem Donizetti sve snažnije prihvaća estetiku romantizma: povijesni okvir, mračne strasti, obiteljske tajne, sukob ljubavi, časti i osvete. U središtu je Lucrezia, povijesna figura koju je romantičarska književnost pretvorila u gotovo mitski lik žene povezane s otrovima, zločinom i političkim spletkama. Donizetti, međutim, postupno razgrađuje tu jednodimenzionalnu sliku i u prvi plan stavlja njezinu majčinsku stranu i tragični sukob između javnog identiteta i privatnih osjećaja. U ariji vojvode Don Alfonsa d'Estea, Vieni, la mia vendetta  još prepoznajemo eleganciju i virtuoznost belkantističke vokalne linije, ali ona već postaje sredstvo izražavanja prijetnje i osvete. Uvertira širi taj emocionalni svijet na orkestar, dok u duetu Lucrezije i vojvode Soli noi siamo… che chiedete? melodija postaje jezik njihova sukoba.

Opera pripada važnom razdoblju Donizettijeva stvaralaštva, između njegovih ranijih uspjeha i remek-djela koja će uslijediti, poput Marie Stuarde i Lucije di Lammermoor. U Lucreziji Borgiji još uvijek potpuno vjeruje u moć velike arije i belkantističke vokalne linije, ali ih sve snažnije povezuje s dramskim razvojem. U završnoj sceni, kada Lucrezija shvati da je otrovala vlastitoga sina Gennara, ljepota melodije postaje nositelj tragedije, a upravo će taj spoj belkantističke pjevačke linije i snažne dramske ekspresije nekoliko godina poslije postati jedan od temelja Verdijeva opernog jezika i budućnosti talijanske opere.

- Zrinka Matić

I VIRTUOSI DEL TEATRO ALLA SCALA ugledan je komorni ansambl sastavljen od vrhunskih glazbenika, članova orkestara Teatro alla Scala i Filharmonije Scale, koje povezuje zajedničko dugogodišnje umjetničko iskustvo stečeno suradnjom s nekima od najvećih dirigenata i glazbenih imena svijeta. Njihova je posebna umjetnička misija promicanje i predstavljanje talijanske instrumentalne virtuoznosti na najvišoj razini.

Ansambl okuplja glazbenike iznimne kvalitete, među kojima su brojni međunarodno priznati solisti, što mu daje osebujan umjetnički identitet i omogućuje iznimno širok i raznovrstan repertoar. Njihovi programi obuhvaćaju djela baroka, klasicizma, romantizma i suvremene glazbe, s posebnim naglaskom na solo instrumente. Repertoar uključuje divertimenta, serenade, simfonije, koncerte, rijetko izvođena djela, kao i instrumentalne transkripcije uvertira iz talijanskih opera, fantazije te varijacije na operne arije i duete za solo instrumente i orkestar.

Tijekom gotovo dva desetljeća djelovanja I Virtuosi del Teatro alla Scala nastupali su u najuglednijim koncertnim dvoranama i na prestižnim festivalima u Italiji i inozemstvu. Među važnim pozornicama na kojima su gostovali izdvajaju se Musikverein u Beču, Teatro alla Scala u Milanu, Teatro Ristori u Veroni, Teatro Petruzzelli u Bariju, Teatro Verdi u Pisi te Opera u Rigi. Sudjelovali su i na značajnim europskim festivalima poput World’s Chamber Orchestras Festival u Moskvi, IMG Tuscan Sun Festivala, Bologna Festivala, festivala u Varni i Sofiji te Uskrsnog Beethoven festivala u Poljskoj.

Ansambl redovito nastupa i u posebnim svečanim prigodama, među kojima se ističu koncert u Muzeju violine u Cremoni povodom Stradivari Memorial Day 2016, nastup na otvorenju Muzeja Renate Tebaldi u Bussetu, obilježavanje 40. obljetnice organizacije VIDAS u Teatru alla Scala te svečani koncerti u Cortini d’Ampezzo. Godine 2011. nastupili su na poziv Talijanskog veleposlanstva u Varšavi, gdje su zatvorili obilježavanje 150. obljetnice ujedinjenja Italije. Tijekom pandemije ansambl je snimio koncert u Teatru alla Scala za poljsku državnu televiziju.

Posebnost ovog ansambla jest i to što najčešće nastupa bez dirigenta, oslanjajući se na vrhunsku komornu usklađenost, međusobno povjerenje i zajedničku glazbenu viziju. Upravo ta neposrednost muziciranja, spoj tehničke izvrsnosti i duboke interpretativne povezanosti, čini I Virtuosi del Teatro alla Scala ansamblom iznimne umjetničke snage i međunarodnog ugleda.

SOLISTI

Maria Grazia Schiavo, sopran

Maria Grazia Schiavo rođena je u Napulju, gdje je diplomirala pjevanje s pohvalom na Konzervatoriju pod vodstvom R. Passara. Dobitnica je prvih nagrada na natjecanju Santa Cecilia u Rimu i Međunarodnom pjevačkom natjecanju u Clermont-Ferrandu. Scenski je debitirala u naslovnoj ulozi djela La Gatta Cenerentola Roberta De Simonea, a potom je nastupala kao Violetta u La traviati, Gilda u Rigolettu, Lucia u Luciji di Lammermoor, Adina u L’elisiru d’amore, Contessa di Folleville u Il viaggio a Reims, Olympia u Les contes d’Hoffmann, Semiramide, Marie u La fille du régiment, Norina u Don Pasqualeu i Liù u Turandotu. U baroknom i klasicističkom repertoaru izvodila je uloge Asterije u Tamerlanu, Almirene u Rinaldu, Dalinde u Ariodanteu, Susanne u Le nozze di Figaro, Konstanze u Die Entführung aus dem Serail, Pamine u Die Zauberflöte, Donne Anne u Don Giovanniju i Ilije u Idomeneu. Nastupala je pod ravnanjem dirigenata kao što su Nello Santi, Riccardo Muti, Zubin Mehta, Diego Fasolis, Ottavio Dantone, Christophe Rousset, Carlo Rizzi i Alessandro De Marchi, u kazalištima i na festivalima među kojima su Teatro di San Carlo, Teatro alla Scala, La Fenice, Teatro Regio di Torino, Rimska opera, Salzburški festival, Théâtre des Champs-Élysées i Theater an der Wien. Snimala je za diskografske kuće Naïve, Eloquentia i Glossa, a objavila je i solistički album Furor! s glazbom Domèneca Terradellasa.

Mirco Palazzi, bas

Mirco Palazzi diplomirao je s najvišim ocjenama na Konzervatoriju Gioachino Rossini u Pesaru u klasi Robleta Merolle, a usavršavao se kod basa Bonalda Giaiottija. Godine 2001. osvojio je prve nagrade na međunarodnim pjevačkim natjecanjima Riccardo Zandonai u Riva del Gardi i Gianfranco Masini u Reggio Emiliji te drugu nagradu na natjecanju Ferruccio Tagliavini u Deutschlandsbergu, a iste je godine debitirao na Opernom festivalu u Wexfordu. Nastupao je u milanskoj Scali, Royal Opera Houseu, Gran Teatre del Liceu, Teatro Realu, La Fenice, Rimskoj operi, Maggio Musicale Fiorentinu, Concertgebouwu, Barbican Centreu, Suntory Hallu, Washington National Operi, Lyric Operi of Chicago i na Rossinijevu festivalu u Pesaru. Njegov repertoar obuhvaća Rossinijeve uloge Assura u Semiramidi, Maometta II., Lorda Sidneyja u Il viaggio a Reims, Podestàa u La gazza ladra i Le Gouverneura u Le comte Ory, zatim Rodolfa u Bellinijevoj La sonnambuli, Raimonda u Luciji di Lammermoor, Alfonsa u Lucreziji Borgiji, Enrica VIII. u Anni Boleni, Figara i Leporella u Mozartovim operama te Seneku u L’incoronazione di Poppea, Carontea i Plutona u L’Orfeu, Creontea u Cestijevoj L’Orontei, Achillu u Händelovu Giulio Cesareu i Garibalda u Rodelindi. Surađivao je s dirigentima Robertom Abbadom, Riccardom Chaillyjem, Myung-Whun Chungom, Ottavijem Dantoneom, Valerijem Gergijevim, Antoniom Pappanom, Kentom Naganom i Gianandreom Nosedom. Snimao je za Deccu, Naxos, Opera Raru, Arthaus, Unitel, Opus Arte, Urania Records i Warner, a snimka Semiramide za Opera Raru, u kojoj je pjevao Assura, dobila je 2019. godine International Opera Award, International Classical Music Award i Opus Klassik za opernu snimku godine.

Lokacija: Peristil, Split.

Učenici, studenti, umirovljenici i postojeći pretplatnici Hrvatskog doma Split ostvaruju 20% popusta na pojedinačne ulaznice isključivo na blagajni Hrvatskog doma. Popusti se ne zbrajaju i ne primjenjuju na festivalske ulaznice.

Peristil Vibrez Pass za sva tri događaja na Peristilu možete kupiti ovdje.

Hrvatski dom Split osigurava pristupačno i uključivo iskustvo za sve posjetitelje. Osobama s invaliditetom, osobama smanjene pokretljivosti te osobama kojima je potrebna pratnja osigurana su odgovarajuća pristupačna mjesta na svim koncertima i izvedbama ovogodišnjeg Vibrez festivala.

Gioachino Rossini

La scala di seta
Uvertira

Il barbiere di Siviglia
„La calunnia“ – arija Don Basilija
I. čin

Mirco Palazzi, bas

„Una voce poco fa“ – arija Rosine
I. čin

Maria Grazia Schiavo, sopran

Il signor Bruschino
Uvertira

Semiramide
„Se la vita ancor t'è cara…“ – duet Assura i Semiramide
I. čin

Maria Grazia Schiavo, sopran

Mirco Palazzi, bas

Giuseppe Verdi

Macbeth
Uvertira

„Studia il passo… Come dal ciel precipita“ – arija Banca
IV. čin

Mirco Palazzi, bas

Rigoletto
Fantazija na teme iz opere Rigoletto

„Tutte le feste al tempio“ – arija Gilde
II. čin

Maria Grazia Schiavo, sopran

Gaetano Donizetti

Lucrezia Borgia
„Vieni, la mia vendetta“ – arija vojvode Alfonsa d’Estea
II. čin

Mirco Palazzi, bas

Uvertira

„Soli noi siamo… che chiedete?“ – duet Lucrezije i vojvode Alfonsa d’Estea
I. čin

Maria Grazia Schiavo, sopran

Mirco Palazzi, bas