Najraniji opus sonata Ludwiga van Beethovena nastaje tijekom njegovih prvih godina u Beču. Tri sonate op. 1 objavljene u ožujku 1796. godine, čine zajedno s tri klavirska trija op. 1 (objavljena u srpnju 1795.) impresivan niz djela, koja su Beču pokazala sav stvaralački intenzitet i energiju mladog skladatelja, ujedno donoseći i velik raspon tehničkih zahtjeva, koji su pokazivali njegovu pijanističku virtuoznost, kojom je osvajao divljenje bečke publike. Iako je Haydn očekivao da će Beethoven svoj prvi niz sonata potpisati kao „Haydnov učenik“, Beethoven to nije napravio, već ih je na naslovnici posvetio Haydnu. Time se odužio Haydnu za niz stilskih karakteristika koje je – unatoč svom nezadovoljstvu satovima s Haydnom - mogao naučiti od starijeg skladatelja; u prvom redu bilo je to tematsko jedinstvo svih stavaka sonate, te simfonijski stil pisanja. Najbolje to pokazuje upravo treća sonata opusa, Sonata br. 3 u C-duru, op. 2 br. 3. Kao i obično kada je objavljivao po tri djela u opusu, jedno, najdramatičnije, je bilo u molu, a posljednje u opusu obično je bilo najgrandioznije i najbriljantnije. Još jedna novina ovih prvih bečkih opusa bilo je umetanje stavka scherza (ili menueta) unutar dotad tradicionalno trostavačne forme. Treća sonata u C-duru doista je djelo čiji vanjski stavci pokazuju briljantni stil, koncipirani u orkestralnoj maniri, puni tona, gustog, složenog sloga, s kadencom koja je ispisana i u prvom i u zadnjem stavku. Figuracije u oktavama očit su primjer želje za postizanjem velikog zvuka. Prvu temu punu sjaja, s karakterističnim motivom nalik trileru u tercama, prati pokretljiva, pomalo kapriciozna molska melodija, koja se razvija u nježnu drugu temu, nakon čega slijedi raskošna razrada. Drugi stavak počinje temom nemalo nalik na onu prvog stavka, obojena drugačijom svjetlinom E-dura, čija ekspresivnost se pomalo gradi iz fragmenata, kulminirajući u drugoj temi u molu, kojom dominira razrađena figuracija. Figuracija postaje pratnjom višeglasju ispunjenom appoggiaturama, koje se gradi efektnim križanjem lijeve i desne ruke. Tema scherza skladanog u a-molu, pisana je kontrapunktski, a prigušena dinamika, pokretljiva staccata i brza polifona aktivnost, skrivaju određenu dozu komike, kao i trio koji obiluje dramatičnim arpeggima. Sve vodi briljantnom završnom stavku, sonatnom rondu u kojem se različiti tokovi prijašnjih stavaka stapaju u jednu veličanstvenu bujicu tonova, čiji su tempo i raznoliki tehnički izazovi, među kojima i trostruki triler na kraju, bili osmišljeni tako da pokažu Beethovenovu virtuoznost.
Jedan od najvažnijih utjecaja na stil Frédérica Chopina, uz folklornu glazbu rodne Poljske, bio je utjecaj talijanske opere, koji se odrazio na njegov način gradnje forme, a posebno na ukrašavanje. Utjecaj je bio posredan, jer je značio korištenje stilskih obilježja u sasvim drugom mediju, odnosno umjesto u vokalnoj, u izvedbi klavira, na kojem je trebalo stvoriti impresiju prelijevanja boja kao u vokalnoj koloraturi, trilerima, fioriturama, kadencama i drugim ukrasima koji su bili dijelom pjevačke umjetnosti. Iz opernih arija i dueta dolazi i karakteristično pisanje melodije u sekstama ili tercama, što je još jedan element kojim Chopin postiže slatku, čeznutljivu notu svojih melodija. Te karakteristike razvio je Chopin zarana, još u Varšavi, a one dosežu jedan od najljepših i najsublimnijih oživotvorenja u kasnom djelu, Barkaroli u fis-duru, op. 60. Djelo nastaje u periodu od jeseni 1845. do ljeta 1846. godine. Nakon uvoda, pratnja u lijevoj ruci evocira ljuljuškanje barke, tipičnim pokretom u 12-osminskoj mjeri, nad kojom se javlja melodija lažne jednostavnosti, ispunjena mekim alteracijama i modulacijama, kao i filigranski izrađenim ukrasima, posebno trilerima – dvostrukima, u tercama – koji odaju njeno daleko pjevno podrijetlo. Iako je Barkarola jedna od Chopinovih velikih kompozicija koja u sebi nosi najmanje kontrasta, jer je njezina sveobuhvatna liričnost rijetko kad pomućena, zbog kompleksnog pisanja i obima, mnogi ovu kompoziciju doživljavaju kao petu u nizu Chopinovih balada.
Stvaralaštvom Johannesa Brahmsa, posebno u prvom stvaralačkom razdoblju, dominirao je klavir. Kao i većina suvremenih skladatelja, bio je školovan pijanist, ali i kao skladatelj i kao pijanist želio je nadići virtuoznost, unoseći pak u svoja djela sukus nasljeđa Bachova i Beethovenova motivskog rada, bogate harmonije na tragu Liszta i Chopina, kao i poetske dubine Schumanna. Neobično je stoga što se upustio u skladanje izrazito virtuoznog djela kao što su Varijacije na Paganinijevu temu op. 35. Radi se o temi Paganinijevog Capriccia br. 24 u a-molu (koji je i sam skladan u formi varijacija), koju su mnogi skladatelji - među kojima Chopin, Schumann i Liszt - koristili u svojim kompozicijama. Brahmsove su varijacije među najbogatijim, donoseći raznolike zahtjeve u spektru pijanističke tehnike. Iako ih je sam praizveo 25. studenog 1865. u Zürichu, svirajući iz rukopisa (pokazujući ovom prilikom svoju iznimnu sposobnost kao pijanista), skladao ih je za dobrog prijatelja, pijanista Carla Tausiga, Lisztovog studenta. Unatoč izvanjskoj pripadnosti različitim taborima, Brahms je izrazito cijenio Tausiga. Dva su tabora – s jedne strane konzervativniji skladatelji poput Brahmsa i s druge progresivniji poput Liszta – profitirala jedan od drugoga, prihvaćajući glazbene inovacije kojima su pridonosili u podjednakoj mjeri. Brahms je objašnjavajući prijateljstvo s Tausigom napisao violinistu Josephu Joachimu, da Tausig može postići više svojim malim prstom nego drugi glazbenici cijelom glavom i svim prstima. Zbog enormnih tehničkih zahtjeva u njima, Clara Schumann ovo je djelo nazvala „Hexenvariationen“ (vještičjim varijacijama), te se i sama prihvatila vježbanja djela. Brahms ih je nazivao studijama, ali dajući im broj opusa, jasno je da ih je smatrao djelom prikladnim za koncertno izvođenje. Brahms sklada dvije knjige od po 14 varijacija, od kojih svaka vrhunac doživljava u posljednjoj virtuoznoj varijaciji.
Triptih sonata – šeste, sedme i osme – u opusu Sergeja Prokofjeva, naziva se još i „ratnim sonatama“. Sedmu sonatu u B-duru, op. 83, praizveo je u siječnju 1943. Svjatoslav Richter. Kasnije se prisjetio tog iskustva: „Publika je jasno shvatila duh djela, koji je održavao njihove najdublje osjećaje i brige. Ovim djelom brutalno smo preneseni u prijeteću atmosferu svijeta koji je izgubio ravnotežu. Kaos i nesigurnost vladaju. Ubojite sile su izvan kontrole. Ali to ne znači da je nestalo ono kako smo živjeli ranije. I dalje osjećamo ljubav. Cijeli raspon ljudskih osjećaja je pred nama. U neopisivoj borbi tih sila, nalazimo snagu da potvrdimo nezaustavljivu silu života.“
Ratna tematika, brutalna silovitost grubih gesti prvog stavka – poput ponavljanih tonova koji odjekuju poput paljbe, evidentna je posebno u prvom stavku sonate. Ali, danas znamo da je većina tema triju „ratnih sonata“ napisana prije rata, već 1939. Nervoza, agresija, teror, tjeskoba sigurno su u potki prvog stavka Sedme sonate, ali njihovo podrijetlo enigmatično je. Dok će osma sonata kasnije, za vrijeme „ždanovščine“, biti zabranjena (zajedno s još nekim drugim nepovoljno ocijenjenim djelima Prokofjeva), Sedma ostaje izvođena i postaje najomiljenija od triju „ratnih sonata“. Jedan od razloga je drugi stavak, Andante caloroso, čija je melodija u ritmu bolećivog valcera obojena blago disonantnim harmonijama, koje dodaju miris truleži slatkastom parfemu starinskog salonskog komada. Završni Precipitato je brza toccata, neumornog ostinata u sedmero osminskoj mjeri, vraćajući kaos i brutalnost brzih sudara akorda, koji se zgušnjavaju u virtuoznom, eksplozivnom trijumfu.
Zrinka Matić
"Jako mi se svidjelo sviranje Ilarije Loatelli, stvorila je tako divnu raznolikost zvuka i boja, a njezina ritamska energija, izraz i ton bili su jednostavno prekrasni. Njezino je sviranje bilo vrlo dirljivo i iskreno. Ona je doista jedna od najboljih mladih umjetnica koje sam čula posljednjih godina."
Catherine Rollin, skladateljica, Carnegie Hall
"Ilaria je pronašla prirodan dodir, dodir koji pokazuje da najveći ne moraju biti zabrinuti zbog tehničkih prepreka. Ona izvodi zastrašujuću Prokofjevljevu Toccatu u tempu koji si samo Argerich može dopustiti."
L’Arena
Lansirana kao čudo od djeteta, pijanistica Ilaria Loatelli, bila je gostujuća umjetnica na Golden Key Festivalu u Carnegie Hallu u New Yorku 2016.
U prosincu 2023. njezin CD Varijacije za virtuoza, na kojem su Bach/Busoni Chaconne, kompletne Brahmsove Paganini varijacije i Lisztove parafraze Rigoletta i Don Giovannija, objavio je nacionalni glazbeni časopis SuonareNews.
Nedavno je debitirala u Japanu u Musa Kawasaki dvorani u Tokiju, sa Simfonijskim orkestrom Tokyo Tagen izvodeći Prvi koncert za klavir P. I. Čajkovskog.
Tijekom posljednjih mjeseci održala je solističke recitale u Kini (u gradovima Chengdu, Shenzhen, Wuhan i Zhengzhou), na Festivalu dans La Rue u Aix-en-Provence, te u čarobnoj atmosferi Sepino Piano festivala u Italiji, u starorimskom kazalištu.
Kao komorna glazbenica, pridružila se Ost-West Musikfestu u St. Poltenu (Austrija) gdje je svirala u klavirskom kvintetu i festivalu Armonie dell’Isola na Eolskim otocima (Italija).
Godine 2022. pridružila se Klasičnoj filharmoniji iz Bonna na turneji u dvoranama kao što su Konzerthaus u Berlinu, Laeiszhalle u Hamburgu, Die Glocke u Bremenu, Liederhalle u Stuttgartu, s nevjerojatnim solistima Ervisom Gegom i Alexanderom Hülshoffom, izvodeći Beethovenov Trostruki koncert za violinu, violončelo i klavir u C-duru, op. 65.
Zatim je pozvana da se pridruži Schubertiade Schnackenburg sa svjetskim glazbenicima kao što su Emil Rovner, Vladimir Bukac, Leonid Gorokhov, Ilya Konovalov i MRIYA Orchester.
Održala je solističke koncerte diljem Europe, Kine, Sjeverne Amerike i Australije na festivalima kao što su 69. Maggio Musicale Fiorentino, MITO Settembre Musica, Festival de Musica de Coimbra, Seimanes Musicales u Crans Montani, Yamaha Festival u Milanu, Amici di Campo Lo Feno na Elbi te u prestižnim koncertnim dvoranama kao što su Teatro La Fenice u Veneciji, Auditorium Parco della Musica, Teatro Filarmonico u Veroni, Teatro Goldoni u Firenci, Teatro Vittoria u Torinu, Teatro Verdi u Pisi, Teatro Académico Gil Vicente u Coimbri, Palacio Foz u Lisabonu, Hong Tai Hall u Xiamenu, York Theatre u Sydneyu, Lywenyll Hall u Canberri, Ateneu u Bacauu, Montekristo na Malti.
Tijekom karijere nastupala je kao komorna glazbenica s velikim umjetnicima kao što su Michel Dalberto, Ramon Jaffè (violončelo), Valeria Zorina, Ervis Gega, Wolfgang Schröder, Reggie Clews, Marco Fornaciari (violina) i s gudačkim kvartetom MPO.
Sudjelovala je i na Chopinovom maratonu u Milanu s legendarnim Ivom Pogorelićem, koji je snimljen za talijanski TV kanal Mediaset.
S devet godina prvi je put nastupila solistički uz orkestar. Nekoliko je puta nastupala s Orquestra do Norte, Orchestra della Fondazione Arena di Verona, Filarmonica Mihail Jora iz Bacăua, Simfonijskim orkestrom iz Canberre, Komornim orkestrom Alessandria, Talijanskom filharmonijom, Orkestrom Friuli Venezia Giulia i Master orkestrom.
Tijekom razvoja svoje karijere osvojila je srebrnu medalju na 4. međunarodnom pijanističkom natjecanju Southern Highlands u Bowralu (Australija). Ističe se i na nekoliko drugih međunarodnih pijanističkih natjecanja poput 6. međunarodnog pijanističkog natjecanja G. Pecar u Goriziji (1. nagrada i posebna nagrada za najbolju Mozartovu izvedbu), 11. međunarodnog pijanističkog natjecanja L. Gante u Pordenoneu (2. nagrada), 5. međunarodnog pijanističkog natjecanja Rhodos, 1. pijanističkog natjecanja Alkan - Zimmerman u Ateni.
Tijekom svoje karijere snimala je za Radio Classic, Radio Nacional Do Portugal, ABC Radio Australia, za Mediaset, Euroclassical, TV Bacău i mnoge druge talijanske TV kanale. Njezin prvi solistički CD album Caleidoscope objavljen je u Portugalu 2014. za Flamme Records.
Diplomirala je cum laude na Nacionalnoj akademiji Santa Cecilia u Rimu kod Sergia Perticarolija, dobila je nagradu Vittoria Sir Antonija Pappana kao najbolji diplomant 2013. godine.
Klavir je započela učiti sa šest godina na Konzervatoriju F. E. Dall’Abaco u Veroni kod prof. Laure Palmieri.
Kao profesorica, Ilaria Loatelli osvojila je zvanje glavne profesorice klavira na Konzervatoriju Umberto Giordano u Foggii, Italija. Također vodi vlastiti razred na International Music Academy Talent Music Master Courses u Bresciji.
Ludwig van Beethoven: Sonata br. 3 u C-duru, op. 2 br. 3
Allegro con brio/Adagio/Scherzo/Allegro Assai
Frédéric Chopin: Barkarola u Fis-duru, op. 60
Johannes Brahms: Varijacije na Paganinijevu temu, op. 35 (Prva knjiga)
Sergej Prokofiev: Sonata br. 7, op. 83
Allegro inquieto/Andante caloroso/Precipitato
