Nakon duljeg izbivanja s domaće pozornice, proslavljeni splitski bas Ivica Čikeš vraća se svojoj publici solističkim koncertom u koncertnoj dvorani Ive Tijardovića u Hrvatskom domu Split. Premda je već neko vrijeme stalni član ansambla zagrebačkog HNK-a, Čikešovo snažno mjesto u glazbenom životu Splita ostalo je neupitno — njegov glas, umjetnički temperament i scenska karizma itekako su nedostajali splitskoj publici.

Na klaviru ga prati ugledni dirigent Veton Marevci, nekadašnji zborovođa opernog zbora HNK Split s brojnim zapaženim dirigentskih ostvarenjima. Njihov ponovno udruženi umjetnički susret donosi program odabranih bisera operne literature, s naglaskom na hrvatskom opernom stvaralaštvu, u kojem publika Ivice Čikeša prepoznaje njegov dugogodišnji interpretativni autoritet.

Prvi put izvedena 1787. u Pragu, opera Don Giovanni uzbudljiva je operna verzija legende o Don Juanu, u kojoj je Mozart po drugi put spojio svoj genij s onim pjesnika i avanturista Lorenza da Pontea (nakon Figarova pira a prije Così fan tutte). Da Ponte u ovom libretu briljantno opisuje smjelog zavodnika, koji se odupire konvencijama i krši ljudske i božje zakone, ne odustajući ni u trenutku kada se suoči Kamenim gostom koji ga vodi u pakao. Mozartova glazba dočarava sve fasete njegove osobnosti, opisujući fine manire i neodoljivi šarm nepopravljivog razvratnika, a posebno slojevito u serenadi iz 2. čina, Deh vieni alla finestra, čiji tekst i melodija prenose njegovu ljubavnu čežnju, dok je posrijedi još jedna varka, kako bi zaveo sluškinju svoje bivše ljubavnice.

Don Giovannijev sluga Leporello u mnogo čemu nadopunjava se sa svojim gospodarom, pomažući mu svojim lukavstvima u njegovim ljubavnim eskapadama. Mozart mu daje podjednako atraktivnu glazbu, ispunjenu humorom koji oživljuje njegov karakter, kao u ariji iz 1. čina Notte giorno faticar, u kojoj se žali na radno vrijeme za svog gospodara, dok duhovita glazba opisuje kako njegov lik tako i njegov stalež.

Vincenzo Bellini nije kao mnogi njegovi suvremenici pisao velik broj opera, već je izborio tu privilegiju da piše samo jednu operu godišnje, ali zato je svaki detalj u njima bio napisan s najvećom pažnjom. Nakon trijumfa opera Il pirata i Capuleti i Montecchi, a prije Norme, smjestila se 1831. La sonnanbula (Mjesečarka), opera semiseria, čija radnja, dijelom komična, otvara niz situacija za lirske, nježne osjećaje. Iako su takva mjesta bila najčešće rezervirana za slavne sopranistice, i za druge je glasove Bellini oblikovao izuzetne "duge, duge" melodije, koje čine prepoznatljivima njegove arije. U toploj ariji Vi ravviso, o luoghi ameni, Grof Rodolfo, netom se vrativši u selo kao davno izgubljeni sin staroga grofa, raduje se jer ponovno vidi lijepa mjesta svoga djetinjstva.

Oroveso u Normi, najslavnijoj Bellinijevoj operi, još je jedan plemeniti lik basa, Normin otac i vođa druida u svojoj ariji sa zborom Ah! del Tebro al giogo indegno pokušava obuzdati bijes svojih sunarodnjaka protiv "sramotnog jarma Tibera", dostojanstveno ih pozivajući da prikriju svoje osjećaje do trena kad će srdžba buknuti.

Jedna od najslavnijih arija basa dopire iz najsjajnije komične opere svih vremena, Seviljskog brijača Gioachina Rossinija – La calunnia. Ona u malome prikazuje Rossinijev nenadmašiv talent za glazbenu komiku, od melodije i ritma, do dinamike i orkestracije – svih u službi dočaravanja komike lika Don Basilija, postarijeg učitelja glazbe mlade Rosine, čiju ljubav prema dobroj glasini čujemo već od prve fraze, opisujući kako glasina raste od "laganog povjetarca" do "oluje", u jednom od Rossinijevih slavnih crescenda.

Nakon prvotnih opernih neuspjeha, praćenih tragedijama u privatnom životu, Giuseppe Verdi skoro je odustao od svoje skladateljske profesije, ali upravo ga je Nabucco 1842. vratio u središte operne scene, postajući ujedno simbolom talijanskog pokreta za ujedinjenje. Uvertira koja se često koncertno izvodi, sastavljena je od tema iz opere, među kojima i one Zbora Židova, a jedna od najljepših u operi arija je židovskog visokog svećenika Zaccarie iz drugog čina, njegovo čitanje Levitskog zakonika, Tu sul labbro dei veggenti, puna dostojanstvenog mira i snažne religioznosti.

Simon Boccanegra opera je zrelog Verdija, nastala 1857. i kasnije prerađena, u kojoj Verdi donosi priču u čijem su središtu stara zavada između dužd Simona i plemić Fiesca, otkako je Fiescova kći Maria umrla rađajući nezakonitu kći Simona. U prologu opere, kada se odvijaju ovi događaji Fiesco se oprašta od svoje umrle kćeri u ariji A te l'estremo addio…Il lacerato spirito.  Još jedno veliko Verdijevo operno platno opera je Don Carlos, napisana 1867. na francuski libreto za parišku Operu, a kasnije prerađena u talijanskoj četveročinoj verziji. I ovdje se obiteljske i ljubavne drame neraskidivo vežu uz političke prevrate i spletke. Velika scena Filipa Ella giammai m'amò trenutak je u kojemu napokon pada njegova maska nesmiljenog vladara i on pokazuje svoje ljudsko lice i ranjivost: Filip je zbog političke moći oženio Elizabetu, isprva zaručnicu njegova sina Don Carla, a u ovoj ariji napokon priznaje sam sebi da ga ona nikad nije voljela.

Tri jednočinke – Plašt, Sestra Angelica i Gianni Schicchi čine u opusu Giacoma Puccinija estetsku cjelinu u kojoj je, odabravši teme gotovo efemerne, malih likova s margina velike literature, stvorio glazbeni ekvivalent slikarskog triptiha, prikazujući s bezbroj živopisnih detalja ljude s dokova Pariza, život i smrt mlade redovnice zatvorene iza zidina samostana i čudo ukazanja Djevice Marije, te sličicu iz Danteove Božanstvene komedije. Suor Angelica, Pucciniju osobno najmilija od triju, govori o redovnici koju njezina bogata obitelj zatvara u samostan, nakon što ona rodi dijete. Jedino što je drži, nada je da je dijete dobro. Intermezzo označava trenutak kada ona iščekuje vijesti o njemu, prije nego otkrije da je dijete već dugo mrtvo.

Porin je druga opera Vatroslava Lisinskoga, napisana 1850. godine na libreto Dimitrije Demetra, praizvedena tek 1897., koja se zbog radnje nadahnute događajima vezanima uz početke hrvatske države, smatra prvom hrvatskom nacionalnom operom. Borba protiv Franaka, u kojoj će Hrvati pobijediti, stavlja na kušnju mnoge likove, a posljednji trenutak napetosti događa se u zadnjem činu, kada ne znajući za pobjedu Porina, Sveslav i njegova unuka Zorka u franačkoj tamnici čekaju smrt, dok Sveslav započinje svoju usrdnu molitvu u jednoj od najljepših arija opere, Strogi oče, na nebesi.

Veličanstvena povijesna opera Ivana pl. Zajca Nikola Šubić Zrinjski od svojih je početaka 1876. na daskama Narodnog zemaljskog kazališta u Zagrebu, jedan od najomiljenijih opernih naslova. Zajc je u njoj skladao niz ulomaka kojima je dočarao veličajnost hrvatskog vojskovođe iz naslova opere i junaka koji su branili Siget, ali glazbeno je podjednako snažno dočarao sjaj i veličinu moćnog oponenta, Sulejmana veličanstvenog i njegove vojske.  Dapače njima je dao početak opere, gradeći na kontrastu s glazbom Turaka još snažniju glazbu Hrvata. Odmah pri početku opere pisana je arija Čudno li krvca mi vrije Sulejmana, željnoga osvajanja, poletna ritma unatoč poodmaklim godinama „starog lava“.

Zrinka Matić

Ivica Čikeš, bas, rođen je u Splitu 1964. počinje pjevati amaterski, a kasnije se školuje u G.Š Josipa Hatzea, na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (pjevački odjel u Splitu), te usavršava u Rimu i Parmi. Solistički debitira 1989. u Mozartovu Rekvijemu, a na opernoj sceni ulogom Markiza D’Obignyja u Verdijevoj Traviati.

U splitskom kazalištu i na Splitskom ljetu ostvaruje brojne uloge. Posebno se ističu njegovi nastupi u domaćem repertoaru, kao Sulejmana u Nikoli Šubiću Zrinjskom, Gazde Marka u Eri s onoga svijeta ili Tome Sale u Splitskom akvarelu, te u suvremenim projektima, poput Paraćeve Judite. Središnje mjesto njegova opusa čine uloge u Verdijevim operama, u vodećim basovskim ulogama u Nabuccu, Aidi, Rigolettu, Don Carlosu, Attili, Macbethu, Ernaniju, Luisi Miller, Simonu Boccanegri, Moći sudbine, Lombardijcima. Njegov verdijanski repertoar obuhvaća gotovo sve ključne basovske uloge, što ga svrstava među vodeće interprete Verdija u Hrvatskoj. Uz Verdija, ostvaruje velik broj uloga u drugom talijanskom, francuskom i ruskom repertoaru, poput Escamilla u Carmen, Gremina u Evgeniju Onjeginu, Mefista u Boitovom Mefistofeleu, kao i u naslovima kao što su Oedipus Rex I. Stravinskog, Werther J. Masseneta, Norma V. Bellinija, Don Giovanni i Čarobna frula W. A. Mozarta, Gioconda A. Ponchiellija, Seviljski brijač i  Pepeljugi G. Rossinija itd.  Izvan Splita nastupa u Zagrebu, Rijeci i drugim gradovima, ostvarujući impresivan repertoar i u koncertnim izvedbama. Gostuje u Italiji, Sloveniji, Bugarskoj te Bosni i Hercegovini, a 2013. nastupa u Carnegie Hallu u produkciji Verdijeva Rekvijema. Među umjetničkim suradnjama najviše se ističu one s dirigentima kao što su Nikša Bareza, Ivo Lipanović, Ivan Repušić, Nada Matošević, Pavle Dešpalj, Loris Voltolini te niz drugih. Ivica Čikeš jedini je hrvatski nacionalni kazališni prvak koji je taj status nosio u dvama kazalištima: najprije kao član HNK Split, a danas HNK Zagreb.

Veton Marevci (Karlovac, 1992.) hrvatski je dirigent.  Orkestralno dirigiranje studirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kod uglednih dirigenata Uroša Lajovica i Mladena Tarbuka. Od 2020. godine je dirigent zbora Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. U HNK Split dirigirao je izvedbe opera Krabuljni ples, Turandot, Traviata, Čarobna frula, Sestra Angelica i Aida te baleta Orašar i Onjegin.

Dirigirao je splitskom praizvedbom Cherubinijeva Rekvijema u c-molu. Sa Zagrebačkom filharmonijom surađuje od 2015. godine, s kojom je do sada izveo desetak koncerata, među kojima i otvaranje 150. sezone Zagrebačke filharmonije.

Od 2018. surađuje s HNK u Zagrebu, ostvarivši svoj diplomski ispit dirigiranje Puccinijeve opere La bohème, a iste godine počinje i suradnju sa Simfonijskim orkestrom HRT-a. Ravnao je i Slovenskom filharmonijom, Crnogorskim simfonijskim orkestrom, Dubrovačkim simfonijskim orkestrom te Zadarskim komornim orkestrom.

Godinama je umjetnički voditelj Karlovačkog komornog orkestra. Od 2013. do 2020. bio je asistent dirigenta u Akademskom zboru Ivan Goran Kovačić.

Usavršavao se na seminarima Colina Mettersa i Aluna Francisa. Uz Ivana Repušića, jedini je dirigent koji je dobio nagradu Mladi glazbenik godine, koju mu je za 2018. dodijelila Zagrebačka filharmonija. Od akademske godine 2024./2025. radi kao docent na Umjetničkoj akademiji u Splitu.

W. A. Mozart: Deh vieni alla finestra, canzonetta Don Giovannija iz 2. čina opere Don Giovanni

W. A. Mozart: Notte e giorno faticar, arioso Leporella iz 1. čina opere Don Giovanni

Vincenzo Bellini: Vi ravviso, o luoghi ameni, arija Rodolfa iz 1. čina opere La sonnambula

Vincenzo Bellini: Ah! del Tebro al giogo indegno, sortitta Orovesa iz 2. čina opere Norma

Gioachino Rossini: La calunnia, arija Don Basilija iz 1. čina opere Il barbiere di Siviglia

Giuseppe Verdi: Uvertira, klavirski izvadak iz opere Nabucco

Giuseppe Verdi: Tu sul labbro dei veggenti, preghhiera Zaccarije iz 2. čina opere Nabucco

Giuseppe Verdi: A te l’estremo addio, arija Fiesca iz prologa opere Simon Boccanegra

Giuseppe Verdi: Ella giammai m’amò!, monolog kralja Filipa II. iz 4. čina opere Don Carlo

G. Puccini: Suor Angelica, intermezzo

Vatroslav Lisinski: Strogi oče, na nebesi, molitva Sveslava iz 4. čina opere Porin

Ivan pl. Zajc: Čudno li krvca mi vrije…, arija Sulejmana iz 1. čina opere Nikola Šubić Zrinjski