Menu
Popularna pjesma u filmu ima dvostruku ulogu. U trenutku u kojem se pojavljuje, ona je dio narativnog stroja, podređena slici, ritmu montaže i psihologiji lika. Istodobno, neke od tih pjesama uspijevaju nadživjeti film koji ih je lansirao, prelazeći u kolektivnu memoriju kao samostalni artefakti. Razlozi njihova opstanka rijetko su isključivo glazbeni. Uspješna filmska pjesma najčešće nastaje u preciznom spoju melodijske prepoznatljivosti, jasne emocionalne funkcije i trenutka u kojem film dopušta pjesmi da dobije vlastiti prostor.
Program okupljen pod naslovom Moje pjesme moji snovi kreće se kroz raznolike filmske kontekste, žanrove i epohe, od klasičnog Hollywooda i europske filmske melodrame do domaćeg filma i televizijske serije. Eklektičnost programa nije slučajna; upravo ona pokazuje kako se mehanizmi pamćenja filmske pjesme ponavljaju neovisno o stilu, jeziku ili vremenu nastanka.
Over the Rainbow iz Čarobnjaka iz Oza pojavljuje se u ranoj fazi filma, prije fantastične eskalacije radnje. Kao unutarnji monolog Dorothy, pjesma definira emocionalnu os filma i motiv čežnje koji će se kasnije transformirati u narativno iskustvo. Njezina jednostavna struktura i dugačka melodijska linija omogućuju joj da funkcionira i izvan filmskog okvira.
U filmu Moje pjesme moji snovi (The Sound of Music), Rodgers i Hammerstein koriste pjesmu kao pedagoški i dramaturški alat. Do-Re-Mi koristi pjesmu kao sredstvo poučavanja unutar priče, pri čemu se zaplet gradi kroz pjevanje i pokret. Edelweiss, suprotno tome, djeluje gotovo statično, kao intimni komentar političke situacije i osobne nostalgije lika, zbog čega često biva pogrešno doživljena kao narodna pjesma. Upravo je stilizacija u duhu „starinske“, jednostavne, gotovo tradicijske pjesme razlog toj percepciji.
Pjesma Ja ljubim iz filma Tko pjeva zlo ne misli smještena je u prostor sjećanja i sentimentalne rekonstrukcije Zagreba tridesetih godina. Njezina funkcija nije narativni pomak, nego stvaranje emocionalnog okvira u kojem se film odvija, čineći glazbu jednim od glavnih nositelja atmosfere.
La Vie en Rose, iako nije izvorno filmska pjesma, u biografskom filmu o Édith Piaf dobiva novu semantičku razinu. Film ne koristi pjesmu kao ilustraciju, nego kao povratni znak identiteta, čime potvrđuje njezin samostalan život izvan ekrana.
Tema Parla più piano iz Kuma predstavlja primjer instrumentalne filmske teme koja je naknadno dobila tekst i vokalnu verziju. Njezina sporost i zatvorenost u filmu prate logiku obiteljske strukture i autoriteta, a izvan filma je još više naglašen njen spor, suzdržan karakter.
La chanson de Lara iz Doktora Živaga jedna je od najprepoznatljivijih melodija filmske povijesti. Jarreova tema funkcionira kao emocionalni leitmotiv, čija se stalna prisutnost u različitim aranžmanima veže uz lik i ideju nedostižne ljubavi.
As Time Goes By u Casablanci koristi se kao sidro sjećanja. Pjesma doslovno priziva prošlost, a njezina ponavljanja imaju jasnu dramaturšku funkciju: aktiviranje potisnutih emocija likova.
Samo jednom se ljubi iz istoimenog filma Rajka Grlića nosi obilježja popularne pjesme koja preuzima ulogu generacijskog komentara. Glazba i tekst funkcioniraju kao kondenzirani izraz intime, bez potrebe za dodatnim narativnim objašnjenjem.
U filmu Gilda, Amado Mio djeluje kao kontrapunkt glavnoj temi filma. Umjesto otvorene erotičnosti, pjesma nudi zavodljivost u obliku suzdržanog rituala.
Historia de un Amor koristi melodramatsku jednostavnost kako bi pojačala emocionalni ulog filma, dok I Wanna Be Loved by You u Neki to vole vruće ironizira romantični ideal kroz osobu Marilyn Monroe.
Samo žena Arsena Dedića iz serije U registraturi funkcionira kao komentar unutarnjeg svijeta lika, oslanjajući se na minimalistički pristup koji pojačava psihološki realizam.
U Mojoj lijepoj dami, I Could Have Danced All Night predstavlja trenutak transformacije, glazbeni ekvivalent prepoznavanja vlastite promjene.
Por una Cabeza, izvorno tango, u filmskim kontekstima često se koristi kao znak sudbinske privlačnosti, dok Mambo Italiano u talijanskoj komediji funkcionira kao izraz kulturnog stereotipa i njegove ironizacije.
Moon River i Your Love predstavljaju dvije krajnosti filmske ljubavne teme: intimnu, gotovo krhku nostalgiju kod Mancini/Mercera i epsku, prostorno otvorenu liriku Morriconea.
Program završava s Que Sera Sera, pjesmom koja u Hitchcockovu filmu djeluje gotovo paradoksalno. Naivna melodija i tekst suprotstavljeni su prijetnji i napetosti, čime pjesma postaje jedan od najupečatljivijih primjera ironične filmske upotrebe glazbe.
Sopranistica Antonella Malis potječe iz glazbene obitelji, a glazbeno obrazovanje započela je u Glazbenoj školi Josipa Hatzea u Splitu, gdje je već u ranoj dobi pokazala interes za vokalni i scenski izraz. Dugogodišnja je solistica dječjeg zbora Srdelice, iskustvo koje je bitno oblikovalo njezinu muzikalnost i odnos prema tekstu. Diplomirala je na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu kao profesorica glazbene kulture, a vokalno se usavršavala u Italiji, gdje je magistrirala belcanto pjevanje na Međunarodnoj glazbenoj akademiji u Rimu u klasi profesorice Terese Rocchino.
Nakon osvajanja prve nagrade na međunarodnom natjecanju Pacem in terris u organizaciji talijanske radiotelevizije RAI, nastupila je pred papom Ivanom Pavlom II. i kardinalom Josephom Ratzingerom. Operni debi ostvarila je u naslovnoj ulozi operete Mala Floramye Ive Tijardovića, a ubrzo potom nastupala je u opernim, koncertnim i scenskim produkcijama u Hrvatskoj i inozemstvu. Posebno se ističu nastupi u operi Evgenij Onjegin P. I. Čajkovskog, u kojoj je u ulozi Tatjane sudjelovala na europskoj turneji s Moskovskim državnim simfonijskim orkestrom.
Uz klasični operni i koncertni repertoar, Antonella Malis razvija i crossover-projekte u kojima istražuje dodirne točke opere, popularne glazbe i filmskog zvuka. Autorica je konceptualnog programa Moje pjesme, moji snovi, u kojem popularne filmske pjesme sagledava kroz prizmu osobne interpretacije i kulturne memorije. Aktivna je i na području kulturnog menadžmenta i humanitarnog djelovanja te je idejna začetnica manifestacije Asti Faros – Svjetlost glazbe, posvećene povezivanju glazbe, prostora i krajolika.
Pijanist Zoran Velić diplomirao je na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu u klasi Đorđa Stanettija, a poslijediplomski studij završio je na Mozarteumu u Salzburgu u klasi Karla-Heinza Kämmerlinga. Glazbeno obrazovanje započeo je u Splitu u Glazbenoj školi Josipa Hatzea. Dobitnik je brojnih nagrada na državnim i međunarodnim natjecanjima, među kojima se ističu Daleki akordi, Zlatko Grgošević te Etide i skale. Nastupao je u relevantnim koncertnim prostorima i na festivalima diljem Hrvatske, uključujući Hrvatski glazbeni zavod, KD Vatroslava Lisinskog, Splitsko ljeto i Samoborsku glazbenu jesen. Kao solist surađivao je sa Splitskim komornim orkestrom, Zagrebačkom filharmonijom, Zagrebačkim solistima i Simfonijskim orkestrom HRT-a. Od 2010. djeluje kao profesor glasovira u Glazbenoj školi Josipa Hatzea u Splitu, a od 2014. kao korepetitor na pjevačkom odsjeku Umjetničke akademije u Splitu.
Violinistica Marica Vilibić diplomirala je violinu na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu u klasi Maje Dešpalj-Begović, s najvišom ocjenom i pohvalama. Glazbeno obrazovanje započela je u Glazbenoj školi Josipa Hatzea u Splitu, a usavršavala se kod niza uglednih pedagoga u Hrvatskoj i inozemstvu. Kao članica Orkestra mladih Srednjoeuropske inicijative nastupala je diljem Europe. Djeluje kao orkestralna i komorna glazbenica te redovito surađuje s orkestrom Opere HNK Split, Hrvatskim komornim orkestrom i Zadarskim komornim orkestrom. Nastupala je na brojnim festivalima i koncertnim ciklusima u Hrvatskoj, a aktivna je i u različitim crossover i komornim sastavima. Dobitnica je više nagrada na regionalnim i državnim natjecanjima.
