Brojna djela mladenačkog razdoblja Johannesa Brahmsa (1833.-1897.) posvećena su instrumentu kojim je virtuozno vladao, klaviru. Violinist Joseph Joachim, ujedno jedan od najboljih Brahmsovih prijatelja, svjedočio je o „božanstvenom sviranju“ Brahmsa, a Schumann je Brahmsove sonate opisao kao „prikrivene simfonije“. Dok najveći broj skladbi za klavir solo piše u svojim dvadesetima, u srednjem se stvaralačkom razdoblju više posvećuje klaviru u komornim sastavima. Tek u kasnijim se godinama ponovno vraća klaviru solo, i to u kraćim djelima, koja se često opisuju kao „introspektivna“. Među njima su i Fantazije op. 116 (Phantasien), nastale 1892. godine, niz od sedam kompozicija povezuje nalik ciklusu, izmjenjujući u njemu komade koje karakterizira kao capriccio ili intermezzo. Radi se o uglavnom trodijelnim kompozicijama, u kojima zgusnuto donosi bogat melodijsko-harmonijski materijal, a skladbe su međusobno povezane jasno naslućenim tematskim, harmonijskim i stilskim vezama. Dva Capriccija burnog karaktera, oba u d-molu, daju okvir nizu, a intermezza u sredini (4.-6.), donose mirnija raspoloženja. Središnji Capriccio, br. 3 ima karakter scherza, a melankolični Intermezzo br. 2 karakter polaganog stavka. Trodijelni je oblik u ovim skladbama zamagljen, a posebno je neobičan u prekrasnoj četvrtoj skladbi u nizu. Središnja epizoda u br. 3 jedan je od posljednjih herojskih ulomaka koje je Brahms skladao.
Aleksandar Skrjabin (1872.-1915.) svojim je djelima želio slušatelju omogućiti putovanje na natprirodno uzvišeno mjesto postojanja kroz jezik simbola, u kojem su konvencionalnim glazbenim sredstvima dana nova značenja, tako što se na neobičan način izmiče tradicionalnim tonalitetnim postupcima. Njegov ideal bila je ekstaza, odnosno čin stvaranja kojim se stanje ekstaze moglo postići. Izvanglazbene ideje, neortodoksno zanimanje za sinesteziju i druge metafizičke doktrine odvele su ga na put istraživanja, koje će transformirati njegov skladateljski jezik, iz romantičnog koji nasljeđuje, u nešto gotovo avangardno. Fantazija op. 28 nastaje u trenutku velike zaposlenosti, 1900. godine, kada se Skrjabin približavao prekretnici, sve zreliji da se okrene novom poimanju tonaliteta i njegovih unutarnjih veza, kao i jedinstvenom poimanju tematskog materijala i gradnje forme. Iako se Skrjabin navodno, prema riječima ne uvijek pouzdanog biografa Leonida Sabanejeva, nije sjećao da je skladao ovu Fantaziju, ona je važna poveznica u njegovom razvoju, od treće prema četvrtoj sonati, koja već govori sasvim novim jezikom, prepoznatljivim zrelim Skrjabinovim. Dvosmislene harmonije javljaju se već na početku Fantazije, premda je njezin okvir jasno u h-molu, ali tonika je izbjegnuta. Iz prve teme koja se rađa u gotovo mučnom protupomaku linije basa i melodije, izbija prekrasna melodija druge teme u D-duru. Javlja se u kanonu. Završna grupa teme, također u D-duru, pršti ritmovima i herojskim gestama. Teme se opširno razrađuju, a rekapitulacija donosi njihovu grandioznu transformaciju. Unatoč nazivu „fantazija“, radi se o sonatnom allegru, dok su elementi fantazije sadržani u kodi improvizacijskog karaktera i rekapitulaciji. Trijumfalna koda donosi reminiscenciju na jedan od najznačajnijih glazbenih trenutaka, putokaz za razvoj iz romantizma prema glazbenim smjerovima novog stoljeća - Wagnerovu Ljubavnu smrt iz Tristana i Izolde.
Djela za klavir Antonína Dvořáka (1841.-1904.) uglavnom su laganijeg žanra, poput plesova ili manjih karakternih komada. S obzirom da je bio prvenstveno gudač (svirao je violinu i violu), u njegovom je stvaralaštvu klavir na red dolazio tek nakon komorne i simfonijske glazbe. Ipak, neka djela za klavir solo postaju omiljena na pijanističkom repertoaru, a u toj je skupini Osam humoreski B. 187 op. 101. Počeo ih je skladati za vrijeme boravka u New Yorku 1894., a dovršio tijekom ljeta iste godine u Češkoj. U njima se prepoznaje Dvořákova prepoznatljiva koncepcija američke glazbe, s uporabom pentatonskih melodija i modusa poput eolskoga ili lidijskoga. Fraze su kratke, pravilne, sa snažnim ritamskim obilježjima i pedalnim ili ostinatnim tonovima koji prizivaju folklor. Mnogi ukrasi, ponavljani tonovi ili brze figuracije podsjećaju na Dvořákov Hiawatha modus, dok se u nekima javljaju i tzv. blue notes iz crnačke duhovne glazbe. Sedma humoreska u Ges-duru najpoznatija je od svih. Obiluje sentimentalnim melodijama i punktiranim ritmovima cakewalka, premda je navodno Dvořák skladajući taj ritam bio nadahnut ritmom vožnje vlakom.
Stvaralaštvo za klavir Roberta Schumanna (1810.-1856.) često se smatra najpotpunijim i najboljim dijelom njegova opusa, koji ujedno idealno pokazuje sva lica njegove strastvene, romantične naravi. Humoreska op. 20 zagonetno je djelo, čiji naziv može navesti na krivi trag. Pojam Humora, u smislu u kojem ga je Schumann upotrijebio u svojoj skladbi, dopire od Schumannova omiljenog njemačkog romantičnog romanopisca Jeana Paula i označava „sretnu kombinaciju između gemütlich (genijalnog) i witzig (dosjetljivog). U Humoreski je prisutan dijalog njegovih alter-ega, tankoćutnog Euzebija i ekstrovertiranog, često ironičnog Florestana, koje je osmislio kako bi izrazili njegova različita stajališta. Humoreska nastaje 1839. nakon razdoblja skladateljske blokade i jedno je od najvažnijih novih skladateljevih djela. U pismu Clari Wieck, s kojom je, unatoč protivljenju njezina oca održavao romantičnu vezu, oduševljeno piše: „Sjedio sam za klavirom cijeli tjedan, smijao se i plakao, sve odjednom. Sve ćeš to naći divno prikazano u mom opusu 20, Grand Humoreske, koja je već u tiskarovim rukama.“ Prevrtljiva raspoloženja prikazana u skladbi pretežno su, kako Schumann priznaje, melankolična. Sedam odjeljaka skladbe povezano je suptilnim motivskim vezama, koje daju osjećaj jedinstva.
Zrinka Matić
O Lukášu Vondráčeku:
"…Oduševilo me sviranje Lukáša Vondráčeka… Zaslužuje puno pažnje…" -Vladimir Ashkenazy
"Najveći pijanistički talent našeg doba" - Stuttgarter Zeitung
"Pijanist neizmjernog dara i nepokolebljivog intenziteta" - Sydney Morning Herald
"Izvanredno zreo umjetnik čije izvedbe mame na riječ savršen" - Cincinnati Post
BIOGRAFIJA
Lukáš Vondráček, klavir
Dobitnik Grand Prix na Međunarodnom pijanističkom natjecanju kraljice Elizabete 2016. godine, Lukáš Vondráček u sezoni 2023./24. uključuje nastupe sa Simfonijskim orkestrom iz Bamberga i Jakubom Hrůšom u Bostonu, Češkim filharmonijskim orkestrom, Simfonijskim orkestrom Zapadne Australije i Janáčekovom filharmonijom.
Lukáš Vondráček je debitirao s Češkom filharmonijom u dobi od petnaest godina pod okriljem Vladimira Aškenazija, koji je za njega rekao: "Takav se pijanist rađa jednom u trideset godina." Dobitnik je brojnih prestižnih međunarodnih nagrada, a njegova prirodna i sigurna muzikalnost i izvanredna tehnika odavno su ga obilježili kao nadarenog i zrelog glazbenika.
Tijekom posljednjeg desetljeća Lukáš Vondráček proputovao je svijet radeći s orkestrima kao što su Filadelfijski, Tasmanijski i Sydneyski simfonijski orkestri, Tokijski metropolitanski simfonijski orkestar, Frankfurtski simfonijski radio orkestar, Orkestar Filharmonija, Nacionalni orkestar iz Lillea, Varšavska filharmonija, Simfonijski orkestri iz Turkua i Malmöa, Filharmonija Los Angelesa, Simfonijski orkestri Chicaga, Pittsburgha i Londona, Antwerpenski simfonijski orkestar, Filharmonija iz Osla, Nizozemska filharmonija itd. Recitali su ga odveli u hamburšku Elbphilharmonie, Flagey u Bruxellesu, leipziški Gewandhaus, Wiener Konzerthaus, Concertgebouw u Amsterdamu te na renomirane festivale kao što su Menuhin Festival Gstaad, Piano Espoo u Finskoj, Praški proljetni festival, Lille Piano Festival, Klavirski festival Rudolf Firkusny, Kissingerov ljetni festival i dr.
U dobi od četiri godine Lukáš Vondráček se prvi put pojavio u javnosti. Postigao je svjetsko priznanje primivši mnoge međunarodne nagrade, prije svega Grand Prix na Natjecanju kraljice Elizabete u Bruxellesu 2016., uz prve nagrade na Međunarodnim pijanističkim natjecanjima Hilton Head i San Marino te Međunarodnom pijanističkom natjecanju Unisa u Pretoriji, kao i diskrecijsku nagradu žirija Raymonda E. Bucka na Međunarodnom pijanističkom natjecanju Van Cliburn 2009