„Naslov albuma inspirirala je karta koju je nacrtala moja kći. Napisala je ‘Map of a Blue City’. To nije plava karta, nego karta plavog grada — grada koji sam po sebi ima boju.“
— Marc Ribot

Marc Ribot jedan od najutjecajnijih i najoriginalnijih gitarista suvremene glazbe. Njegova je gitara oblikovala nezaboravne albume Toma Waitsa (Rain Dogs, Franks Wild Years), ali i definirala zvuk newyorške “downtown” scene. Nakon više recentnih uspješnih nastupa u Splitu, ove jeseni dolazi predstaviti novi album, Map of a Blue City (New West Records, LLC, 2025.), prvi u svojoj karijeri koji je izgradio oko vlastitog vokala. Ako su raniji projekti bili prosvjedni, ovaj je kontemplativan; ako su govorili o svijetu, ovaj govori iznutra. Kroz sve to i dalje se čuje ono po čemu ga prepoznajemo – uvjerenje da gitara, baš kao i glas, može izreći ono što riječi teško mogu.

Ovog proljeća, s 70 godina Marc Ribot konačno je snimio nosač zvuka koji ne govori primarno njegovim  gitarističkim glasom. Map of a Blue City prvi je album u njegovoj dugoj karijeri koji je izgrađen oko vokala, a ne gitare, i možda upravo zato djeluje kao najintimniji i najkrhkiji komad glazbe koji je objavio.

Nastao je u suradnji s producentom Benom Greenbergom, a temelji se na kućnim i demo snimkama koje je Ribot radio s pokojnim Halom Willnerom — dugogodišnjim prijateljem i jednim od najosebujnijih američkih producenata. Devet pjesama objavljenih za New West Records predstavljaju svojevrsni kompendij Ribotovih glazbenih svjetova: od bluesa i folka, preko bosse nove i no-wavea, do slobodnog jazza i noisea. Neke skladbe datiraju još iz 1980-ih, dok su druge reinterpretacije, poput Ginsbergove „Sometime Jailhouse Blues“ iz 1949., koju Ribot pretvara u blues s političkom porukom. U središtu svega nalazi se naslovna pjesma, fragilna i minimalistička, s onim prepoznatljivim osjećajem krhkosti koji prati gotovo cijeli njegov opus.

Album otvara „Elizabeth“, kratka i jednostavna balada koja bi u nekom drugom životu možda bila folk standard, dok „For Celia“, posvećena njegovim razgovorima s dokumentaristicom Celiom Lowenstein, nosi onu poznatu ribotovsku melankoliju koja lebdi negdje između jazz balade i razgovora s duhovima prošlosti. „Say My Name“ vraća ga u r&b teritorij i atmosferu njegovih ranijih suradnji s Joeom Henryjem, „Daddy’s Trip to Brazil“ donosi mamurnu post-punk interpretaciju Antônija Carlosa Jobima, dok „Death of a Narcissist“ funkcionira kao mračna ispovijest čiji monotoni vokal lebdi nad cijelom plejadom maestralnih gitarističkih fraza. Prvi singl, „When the World’s On Fire“, obrada je stare pjesme The Carter Family, ali u njegovim rukama postaje teški, gotovo apokaliptični gospel o svijetu koji gori — i možda ne slučajno podsjeća na njegov raniji politički rad s nosača zvuka Songs of Resistance 1942–2018, koji je snimio uz Toma Waitsa, Stevea Earlea i niz drugih suradnika.

Na kraju dolazi „Optimism of the Spirit“, instrumental koji se u njegovim folderima navodno vukao još od 2008. godine, a sada zatvara ovaj nosač zvuka kao eklektična, gotovo kolažna minijatura u kojoj se brzo izmjenjuju različite glazbene ideje — ritmične, slobodne, meditativne — ali se sve stapaju u cjelinu koja djeluje organski i promišljeno. Povremeni naleti izražene ritmičnosti stvaraju dojam gradske vreve, pa se doista može slušati kao zvučna slika imaginarnog grada iz naslova albuma. To je možda i najapstraktniji trenutak albuma — skladba u kojoj se, unatoč naslovu, optimizam osjeća tek kao daleki odjek.

Za one koji ga poznaju samo kao gitarista, „Map of a Blue City“ mogao bi biti iznenađenje. No oni koji su s njim putovali kroz sve njegove inkarnacije — od lounge-jazza i punk-buke do kubanskog groovea i židovske klezmer tradicije — prepoznat će ga odmah. Ribot je oduvijek bio glazbenik koji razara granice žanra: klasični gitarist s duhom improvizatora, jazzist s punk energijom, eksperimentalist s osjećajem za tradicijsko. Njegova fascinacija različitim tradicijskim glazbama, od latinoameričkih do balkanskih, oduvijek je bila temeljna za njegov izraz. Nedavno je u razgovoru za hrvatski tisak priznao da „voli tradicionalnu krčku svadbenu glazbu i sve što ima zurle i gajde“, što odlično podcrtava njegov pristup — strast prema glazbi korijena, prema sirovim i neukroćenim zvukovima.

Taj, gotovo pa etnomuzikološki pogled izdvaja Ribota od gotovo svih njegovih suvremenika. On ne koristi folklor da bi ga „citirao“ u suvremenom kontekstu, nego da bi pronašao emocionalni kod koji te glazbe dijele s njegovim vlastitim iskustvom. Svadbena glazba s Krka, kubanske pjesme iz Havane, klezmer melodije iz Brooklyna ili blues s Delte Mississippija — u njegovoj se glazbi susreću kao jednaki oblici otpora, melankolije i upornosti. U tom smislu, Ribot je možda jedan od rijetkih glazbenika koji folklor ne tretira kao egzotiku, već kao temeljni jezik ljudske emocije.

Rođen 1954. u Newarku, New Jersey, Ribot je odrastao između jazza, političkog angažmana i njujorške avangarde. Njegovo prvo pojavljivanje na snimci bilo je na albumu Toma Waitsa Rain Dogs (1985.), ploči koja se redovno ubraja među najbolje u povijesti rock-glazbe i koja je, osim po Waitsovom vokalu i aranžmanima, ostala zapamćena po njegovim slomljenim i oštrim gitarističkim dionicama. Upravo će ta suradnja, uz još četiri Waitsova kasnija albuma, definirati njegovu reputaciju, ali i otvoriti prostor za nevjerojatno širok opus — od Lounge Lizardsa i Jazz Passengersa do radova s Elvisom Costellom, Marianne Faithfull, Robertom Plantom, Dijanom Krall, Allenom Toussaintom, Caetanom Velosom i Johnom Zornom, s kojim i danas nastupa kao član Electric Masade.

Osim beskrajne koncertne energije — u posljednjih nekoliko godina gledali smo ga u Zagrebu s Los Cubanos Postizos, a ovoga ljeta i jeseni ponovno je u Splitu i Puli — Ribot ne prestaje ni sa studijskim radom. U posljednjih sedam godina objavio je četiri albuma s Ceramic Dogom i spomenuti Songs of Resistance 1942–2018, ploču koja je zajedno s YRU Still Here služila kao oštra kritika američke političke stvarnosti.

Danas sa sve češćim boravcima na hrvatskoj obali, od Opatije do Splita, Ribot djeluje smireno, ali nikako usporeno. „Map of a Blue City“ pojavljuje se nakon niza glasnih i angažiranih albuma kao njihov introspektivni pandan, osobni otpor izražen kroz nježnost. Ako su raniji projekti bili prosvjedni, ovaj je kontemplativan; ako su govorili o svijetu, ovaj govori iznutra. A kroz sve to i dalje se čuje ono po čemu ga prepoznajemo: uvjerenje da gitara, baš kao i glas, može izreći ono što riječi teško mogu.