• Alissa Margulis, violina
• Gareth Lubbe, viola
• Thorleif Thedéen, violončelo
• Andreas Frölich, klavir

Razdoblje sredinom osamdesetih godina 18. stoljeća bilo je jedno od najplodnijih i najuspješnijih u cijelom životu Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756.-1791.). Bilo je to doba sređenih životnih okolnosti, života u Beču, brojnih narudžbi, javnih koncerata i privatnih izvedbi, te mnogobrojnih izdanja. Mozart je od veljače 1784. do prosinca 1786. napisao čak dvanaest klavirskih koncerata, koja spadaju u sam vrh repertoara tog vremena. Njegovi kvarteti posvećeni Haydnu, nagnat će starijeg skladatelja da Mozarta pohvali njegovu ocu: „Pred Bogom i kao pošten čovjek kažem vam da je vaš sin najveći skladatelj kojeg poznajem, bilo osobno, bilo po imenu. Ima ukus, a što je više, najdublje znanje kompozicije.” Među objavljenim partiturama tih godina, osim koncerta, gudačkih kvarteta i simfonija, su i klavirska trija i dva klavirska kvarteta, kao dio narudžbe izdavača Franza Antona Hoffmeistera, u kojima Mozart sastavu trija dodaje još instrument viole (koji je i sam svirao). Po izvedbi Prvog klavirskog kvarteta u g-molu, K. 478, nakon kritike koja je Mozartovu glazbu procijenila kao pretešku za amatersko izvođenje, Hoffmeister je odustao od narudžbe. Bila je to uobičajena procjena Mozarta za njegova života, kao snažno talentiranog skladatelja koji piše previše tešku glazbu. Narudžbu je kasnije preuzela tvrtka Artaria, za koju Mozart dovršava drugi klavirski kvartet K. 493 u Es-duru, te sklada još niz djela. Unatoč nejasnim počecima, Mozartovi klavirski kvarteti danas su među njegovim najizvođenijim komornim djelima, a za isti sastav po uzoru na Mozarta kasnije skladaju Schumann, Brahms, Dvořák i Fauré. U Prvom klavirskom kvartetu Mozart odabire neobičan tonalitet g-mola, rezerviran u njegovom opusu za najdramatičnije glazbene misli, poput onih u simfonijama br. 25 iz 1773. ili br. 40 iz 1788., djelima intenzivne i turbulentne osjećajnosti koje proizlaze iz ideja Sturm und Dranga. Prvi stavak počinje snažnom gestom koja prelazi u nježniju temu u B-duru, paralelnom duru. Mozartova glazba stalno se harmonijski mijenja, a razvojni dio učvršćuje g-mol. U šarmantnom Andanteu B-dur se ponovno pojavljuje kroz duge lirske fraze, dok linije violina i viole vode natrag u glavnu tonalitet. Završni Rondo pokazuje jasni utjecaj Josepha Haydna, s ponavljajućim refrenom. Stavak, u svijetlom G-duru, oslobođen je dramatičnog izraza prvog stavka. Mozart ovim kvartetom spaja tehničku virtuoznost s izuzetnom emotivnom snagom i skladnim kontrastima.

Joaquín Turina (1882–1949) zauzima značajno mjesto u razvoju španjolske nacionalne glazbe u klasičnom repertoaru. On je, zajedno s Manuelom de Fallom i Isaacom Albénizom, bio jedan od vodećih skladatelja koji su uspješno spojili španjolsku folklornu tradiciju s europskim klasičnim formama. Školovan na Kraljevskom konzervatoriju u Madridu, u početku je slijedio utabani put europske glazbe, pod utjecajem francuskih i njemačkih modela. Čak je putovao u Pariz kako bi studirao kod Vincenta d’Indyja i njegovog učitelja, Césara Francka. Jedne večeri u pariškom kafiću, Turinu i drugoga mladog Španjolca, Manuela de Fallu, prekorio je vodeći španjolski skladatelj, Isaac Albéniz, jer nisu dovoljno crpili iz narodne glazbe svoje zemlje.

Otada, Turina inzistira na tome da u svoje kompozicije uključi španjolske ritmove, plesove, melodijske figure, zadržavajući okvir nasljeđenih europskih glazbenih formi. U prvom stavku Kvarteta za klavir u a-molu, umjesto brze sonatne forme, predstavlja emotivnu i lagano zaljuljanu evokaciju noći u Turininoj rodnoj Sevilli. Drugi stavak ima plesni karakter, pri čemu pizzicato gudača priziva zvuk kastanjeta. Treći stavak je široka rapsodija španjolskih melodija, u kojemu se ponovno javlja i materijal iz prvog stavka, koji daje zaokruženost cijelom djelu.

Argentinski skladatelj i virtuoz na bandoneonu Astor Piazzolla (1921.–1992.) unio je revoluciju u tango, a njegov stil, nazvan Nuevo Tango, spajio je tradicionalni argentinski tango s elementima klasične glazbe i jazza, uvodeći složene harmonije, kontrapunkt i improvizaciju te odvodeći tango na koncertnu pozornicu. Njegova skladba Cuatro Estaciones Porteñas (Četiri godišnja doba u Buenos Airesu), ciklus je skladbi koje su originalno zamišljene i izvođene odvojeno, a tek ih je kasnije Piazzolla spojio u jedan ciklus i povremeno tako izvodio. Skladane za Piazzollin kvintet, u sastavu violine, klavira, električne gitare, kontrabasa i bandoneóna (argentinske harmonike), skladbe donose niz godišnjih doba u glavnom argentinskom gradu, na što ukazuje pridjev "porteño" koji se odnosi na one koji su rođeni u Buenos Airesu, a sviraju se redoslijedom Otoño (Jesen), Invierno (Zima), Primavera (Proljeće), Verano (Ljeto), odnosno suprotno od redoslijeda godišnjih doba na sjevernoj hemisferi. Prvo je 1965. nastalo Verano Porteño, energična kompozicija koja dočarava tipično vjetrovito vrijeme tog godišnjeg doba, kao glazba za dramu Melenita de oro A. R. Muñoza. Godine 1969. Piazzolla sklada ostale ulomke. Ljeto je teško i vlažnom a Jesen je osvježavajuća, ispunjena elementima jazza. Zima je dramatična i šokantna s hladnim vremenom koje prodire od Antarktika, dok zadnji taktovi skladbe nose nagovještaj topline i buđenja novog proljeća. Skladba postoji u mnogim obradama za različite sastave.

Među ulomke Godišnjih doba u Buenos Airesu umetnute su skladbe Chiquilin de Bachín, tango-valcer koji je Piazzolla skladao na stihove urugvajsko-argentinskog pjesnika Horacija Ferrera. Pjesma donosi priču o dječaku beskućniku koji prodaje ruže ispred restorana Bachín u Buenos Airesu, koji je bio Piazzollino omiljeno mjesto, a postoji još i danas. Govori o tome da se dječak vraća svojoj kući – kartonskoj kutiji – i otkriva da mu je mačak iz uličice ukrao cipele. Ali to nije važno jer su ionako imale rupe na sebi. Pjesma je vrlo popularna i često se obrađuje u različitim instrumentalnim verzijama, kao i Milonga del ángel, skladba originalno napisana za Piazzollin kvintet 1965. godine, kao druga u ciklusu Ángel, koji karakterizira veliko bogatstvo melodije (za razliku od ciklusa Diablo tanga, u kojima se javljaju snažni, oštri ritmovi i harmonije). Milonga je žanr koji se smatra pretečom tanga, a u ovoj Piazzollinoj skladbi ispunjena je slatkom nostalgijom, iz koje se u središnjem dijelu skladbe probijaju strastvene, ritmične figure koje se polako oblikuju u prave tango ritmove i figure, ostajući i dalje izrazito melodiozne.

Alissa Margulis cijenjena je zbog izražajnih i emotivnih nastupa te redovito svira u najvažnijim svjetskim koncertnim dvoranama, uključujući Berlinsku filharmoniju, Carnegie Hall, Kennedy Center, Dvoranu Čajkovski u Moskvi, Palais des Beaux Arts u Bruxellesu i bečki Musikverein. Rođena u Njemačkoj u obitelji ruskih glazbenika, studirala je kod Zakhara Brona, Augustina Dumaya i Pavela Vernikova, a osvojila je brojne međunarodne nagrade, uključujući “Pro Europa” nagradu koju joj je uručio Daniel Barenboim. Prvi javni nastup imala je sa sedam godina, a od tada je nastupala s mnogim vodećim orkestrima i pod ravnanjem svjetski poznatih dirigenata.

Uz solističku karijeru, Margulis je aktivna u komornoj glazbi, surađujući s umjetnicima poput Marthe Argerich, Mishe Maiskog i Gidona Kremera, te je nastupala na prestižnim festivalima diljem Europe, Sjeverne i Južne Amerike. Njena diskografija uključuje više od dvanaest CD-a, među kojima su izdanja nominirana za Grammy i nagrađena Diapason d’or, a obuhvaća klasični repertoar, djela Franza Liszta, Piazzollina „Godišnja doba“ te komorne i klezmer izvedbe.

Gareth Lubbe, južnoafrički violist, violinist i multifoni pjevač (koji glasom stvara efekt višeglasja), međunarodno je poznat po suradnjama s glazbenicima različitih žanrova i svojoj svestranosti. Od 2007. do 2014. bio je glavni violist Gewandhaus orkestra u Leipzigu pod dirigentskom palicom Riccarda Chaillyja, a potom je preuzeo mjesto profesora viole na Folkwang Sveučilištu umjetnosti u Essenu u Njemačkoj.

Lubbe nastupa kao solist i komorni glazbenik širom Europe, Amerike, Afrike i Azije, u vrhunskim dvoranama poput Berlinske filharmonije, Concertgebouwa u Amsterdamu, Wigmore Halla u Londonu i Carnegie Halla u New Yorku. Redovito sudjeluje na prestižnim međunarodnim festivalima, gdje nastupa i predaje, te je član međunarodnog fakulteta Stellenbosch Chamber Music Festivala.

Kao izvođač multifoničnog pjevanja, održava koncerte i predavanja širom svijeta, a brojni skladatelji napisali su djela posebno za njega. Također je suumjetnički direktor “Stelzenfestspiele bei Reuth”, gdje uobičajene poljoprivredne objekte pretvara u glazbene instrumente.

Švedski violončelist Thorleif Thedéen jedan je od najistaknutijih instrumentalista u nordijskim zemljama, međunarodno cijenjen kao solist, komorni glazbenik, snimatelj i pedagog. Dobitnik je prve nagrade na međunarodnim natjecanjima, uključujući Casals Competition, a predaje kao gostujući profesor violončela na Royal College of Music u Londonu i kao profesor na Norveškoj akademiji glazbe u Oslu.

U karijeri dugoj četiri desetljeća nastupao je s najvećim svjetskim orkestrima, među kojima su Češka filharmonija, Londonska filharmonija, Berlinsko DSO, Bečka simfonija, Hallé Orchestra, Moskovska filharmonija, Dresdenska filharmonija i BBC Philharmonic, pod ravnanjem renomiranih dirigenata poput Esa-Pekka Salonena, Neemea Järvija i Osma Vänske. Redovito nastupa s glavnim nordijskim orkestrima te sudjeluje na festivalima i u orkestrima širom svijeta.

Kao komorni glazbenik, nastupao je u prestižnim dvoranama poput Wigmore Halla u Londonu, Carnegie Halla u New Yorku, Berlinske filharmonije i Concertgebouwa u Amsterdamu, te na festivalima Prague Spring, Verbier, Schleswig-Holstein i Kuhmo. Suradnici su mu bili Janine Jansen, Julian Rachlin, Itamar Golan, Leif Ove Andsnes, Martin Fröst i mnogi drugi.

Njegove snimke nagrađivane su brojnim priznanjima: Edison Prize za Messiaenov Quartet for the End of Time (2018.), Cannes Classical Award za Šostakovičev koncert za violončelo, a snimka Bachovih Suita za violončelo proglašena je izborom mjeseca po BBC Music Magazineu. Diskografija obuhvaća i koncerte Dvořáka, Elgara, Saint-Saënsa, Lala, Kabalevskog, Lutosławskog i suvremenu glazbu. Svira na prekrasnom instrumentu Testore, posuđenom od Švedske akademije i Zaklade Järnåker.

Njemački pijanist Andreas Frölich školovao se kod Stefana Askenasea, Vitalyja Margulisa u Freiburgu i Pavela Gililova u Kölnu. Tijekom studija osvojio je brojne nagrade na prestižnim natjecanjima u Senigalliji, Finale Ligureu, Beču, Milanu i drugim mjestima.

Nastupao je kao solist u prestižnim koncertnim dvoranama i na festivalima poput Rheingau Musikfestival, Schleswig-Holstein Musikfestival, Salzburg, Emilia Romagna Festival i Schubertiade Roskilde. Suradnik je mnogih uglednih orkestara, uključujući Filharmoniju Sankt-Peterburga, Münchener Kammerorchester, Stuttgarter Kammerorchester, Armenijsku nacionalnu filharmoniju, Komorni orkestar iz Tallinna i niz drugih. Kao komorni glazbenik, pijanist je Mendelssohn Trija Berlin i redovito nastupa s Ensemble Wien.

Frölich je snimio više od 40 CD-a za izdavače poput OEHMS CLASSICS, CPO, EMI i BMG, a mnoge su snimke nagrađene. Umjetnički je direktor i predsjednik Međunarodnog pijanističkog natjecanja MozArte u Aachenu te umjetnički direktor MozArte International Music Festivala.

Kao pedagog predaje na Hochschule für Musik und Tanz Köln, Yehudi Menuhin School i Talent Music Masters University u Brescii, a gostuje i na mnogim međunarodnim ljetnim akademijama i majstorskim radionicama. Njegovi studenti osvojili su više od 200 nagrada, a Frölich je često član žirija na međunarodnim natjecanjima. Službeni je Umjetnik Steinwaya.