Camille Saint-Saëns: Karneval životinja, interaktivni koncert – Ovaj interaktivni koncert za djecu i mlade održava se u koprodukciji s Umjetničkom akademijom u Splitu. Orkestar od dvadesetak studenata pod vodstvom svog profesora, iskusnog dirigenta Harija Zlodre, izvodi integralnu suitu od četrnaest stavaka u sklopu koje će u ležernoj atmosferi učenici upoznati karakteristike instrumenata i orkestara kao ansambla. Iako je Karneval životinja izvorno skladan za mali komorni orkestar koji uključuje dva klavira, dvije violine, violu, violončelo, kontrabas, flautu i piccolo flautu, klarinet, ksilofon i staklenu harmoniku, suita se danas često izvodi u raznim transkripcijama pa i onoj za cijeli orkestar. U izvedbi Orkestra UMAS-a instrumentalno pojačanje obilježit će gudačku i puhačku sekciju, dok će jedan pijanist vješto objediniti dvije klavirske dionice. Staklenu harmoniku dočarat će dvije piccolo flaute, stavak Slon umjesto kontrabasa unisono izvode čak četiri violončela, dok će ksilofon u izvedbi izostati, ali će efekt zveketa kostiju fosila iz istoimenog stavka bogatim orkestralnim bojama dobiti novu dimenziju. Dirigent će svojim orkestrom komunicirati rukama i dirigentskom palicom, dok će publiku povesti na edukativno putovanje i razgovorom. Upoznat će ih s biografskim crticama skladatelja, povijesnim okolnostima u kojem je djelo nastalo, zašto je Camille Saint-Saëns za života zabranio izvođenje svih stavaka, osim Labuda, te što se sve glazbom može prikazati. Secesijska dvorana Ive Tijardovića za ovu prigodu pretvorit će se u učionicu s glazbom uživo u bliskoj suradnji s glazbenicima i dirigentom koji poziva učenike na dijeljenje dojmova, ponavljanje već usvojenog sadržaja i stjecanje novog stavljajući im se na raspolaganje za sva pitanja i komentare.
Proglašavana jednom od najvećih izvođačica u povijesti portugalske glazbe općenito, pjevačica Carminho simbol je fada, glazbe nostalgičnih, čeznutljivih, tugaljivih melodija i tekstova, često o moru i životu siromašnih. Prema poznatim podatcima, fado se razvio 1820-ih godina u Portugalu, međutim pretpostavlja se da njegovi korijeni sežu u daleku prošlost. Nastao je spajanjem ritmova afričkih robova u Brazilu s tradicionalnom glazbom ruralnoga Portugala, uz arapske utjecaje. Današnji oblik urbanoga vokalno-plesnog izričaja poprimio je početkom 19. stoljeća zahvaljujući uzastopnim valovima doseljenika. Carminho je studiozno proučila cjelokupnu povijest ovoga oblika glazbe i neraskidivo se povezala s njim; fado, simbol sudbine i Portugala, postao je sudbinom pjevačice Carminho kao i simbolom njezina umjetničkoga poziva.
Taj poriv za fadom usađen joj je u najranijoj mladosti; rođena je i odrastala u glazbenome okružju; kći je poznate fado pjevačice Terese Siqueire, čije je izvedbe slušala, kao i zvukove gitara, dok još nije bila ni svjesna da je to što čuje nešto posebno. Odrasla je slušajući ploče fado glazbe koje su njezini roditelji imali kod kuće, ali i na fado susretima koje su oni organizirali. Tako je, bez neke posebne namjere, oblikovan njezin ukus i taj je glazbeni oblik u potpunosti obuzeo njezinu dušu. Fado je počela pjevati još kao tinejdžerica, a oni koji su je tada slušali osjetili su koliko je dobra i prognozirali su joj veliku karijeru. Strast za fado počela je javno iskazivati kao dvanaestogodišnjakinja pjevajući u Coliseu dos Recreios u Lisabonu. Međutim, već je tako mlada shvatila je da je nemoguće osjećajno i uvjerljivo pjevati fado prije negoli se stekne određenu zrelost i bogatije životno iskustvo, stoga se nije odmah upustila u snimanje albuma, iako joj se vrlo rano ukazala prilika, nego je odlučila studirati te je diplomirala marketing i godinu dana putovala svijetom sudjelujući u humanitarnim misijama. Kad se vratila u Lisabon, odlučila se potpuno posvetiti svojoj umjetničkoj karijeri.
Ubrzo je postala cijenjena pjevačica, skladateljica i producentica, nadarena umjetnica izvanrednoga glasa i nepokolebljive umjetničke predanosti hvaljena za pjesme koje je napisala. Ona fado pjeva iz srca, uvažavajući tradiciju, ali i darujući mu vlastiti identitet. Istraživala je izvorni repertoar ovoga glazbenog oblika proučavajući glazbenike iz starijih vremena, one koji su stvarali ovu glazbu i ostavili bogato nasljeđe i tako je izgradila duboko razumijevanje tradicije, ali i postavila temelje nadogradnji koja je iznimno važna za njezino stvaralaštvo, izvedbe danas tako šarmantne, ali i osebujne i inovativne.
Portugalska i svjetska javnost obožava ju zbog njezine autentičnosti i zadivljujućih nastupa. Njezini su albumi dosezali platinaste naklade, a časopis Time Out nazvao je njezin prvijenac „najimpresivnijim fado debijem u desetljećima“. Iznimno je tražena u svijetu, a nastupala je u najprestižnijim koncertnim kućama, od Barbican Centre u Londonu preko Elbphilharmonie do rasprodane dvorane Konzerthaus u Beču. Tijekom godina afirmirala se kao najpoznatija je portugalska umjetnica u svijetu, a dobitnica je i portugalskih nagrada „Zlatni globus“ i „Carlos Paredes“. Veliku su joj čast iskazali organizatori Svjetskoga susreta mladih u Lisabonu kada su je pozvali da na bdijenju s Papom izvede svoju skladbu Estrela. Tom prigodom oduševila je 1,5 milijun prisutnih, a snimku je pogledalo 600 milijuna ljudi diljem svijeta. Samo mjesec dana kasnije u filmu „Jadnici”, redatelja Yorgosa Lanthimosa, Carminho je predstavljena u epizodnoj ulozi u kojoj je izvela dirljivu verziju skladbe O quarto, pjevajući i svirajući portugalsku gitaru uživo na setu te razmjenjujući poglede s Emmom Stone. Film je osvojio nagradu „Zlatni lav“ na Venecijanskom filmskom festivalu. Na poziv sastava Coldplay pjevala je s Chrisom Martinom i Bárbarom Bandeirom na stadionu Coimbra, a surađujući sa španjolskim kantautorom Pablom Alboránom postala je prvi portugalski izvođač koji je dosegnuo broj 1 i na španjolskim ljestvicama te je njihova zajednička izvedba odmah dostigla prvo mjesto na top ljestvicama diljem latinoameričkih zemalja.
Osim za fado, Carminho je razvila strast i za brazilsku glazbu pa su joj za ispunjenje sna bile važne suradnje s uglednim brazilskim glazbenicima Miltonom Nascimentom, Chicom Buarqueom i Nanom Caymmi, što joj je također otvorilo vrata brazilskih pozornica te je i u Brazilu održala niz rasprodanih koncerata. Nakon toga je surađivala s Caetanom Velosom i njegovim najmlađim sinom Tomom; Veloso ju je pozvao da mu se pridruži na njegovoj turneji Meu Coco tijekom koje su izveli pjesmu Você-Você, koju je on napisao inspiriran Carminhom i koju joj je i posvetio. Na poziv obitelji Antónia Carlosa Jobima snimila je album „Carminho canta Tom Jobim“ te je od tada portugalska glazba, uz fado, zastupljena na njezinim koncertima i albumima.
Svoje je stvaralaštvo dokumentirala na šest albuma. Njezin prvi CD „Fado” (2009.) dosegnuo je platinastu nakladu i dobio je priznanje britanskoga časopisa Songlines za najbolji album 2011. godine. Album je predstavljen na Womexu u Kopenhagenu 2011. godine i u sjedištu UNESCO-a u Parizu, kao potpora za zahtjev da se fado uvrsti na listu svjetske baštine. Zahvaljujući Carminhi, iste je godine UNESCO upisao fado na Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. 2012. godine objavila je svoj drugi album „Alma”, za koji je, osim vlastitih skladbi, snimila i verzije tradicionalnoga fada, skladbe poznatih autora ove glazbe, među ostalima Amálie Rodrigues, ali i poznatih brazilskih autora kao što su Chico Buarque i Vinicius de Moraes. Album je postigao veliki kritički, ali i komercijalni uspjeh. Na trećemu albumu „Canto” (2014.) izvedbe donose elemente drame i saudade, no nude i delikatnu, paradoksalnu ravnotežu između raspoloženja i tempa. Osim što je dosegao zlatnu nakladu, „Canto“ je bio i na 1. mjestu na ljestvici Associação Fonográfica Portuguesa. Album „Carminho canta Tom Jobim” (2016.) donosi obrade Jobimovih pjesama. Snimila ga je s grupom Banda Nova, posljednjim sastavom koji je uživo pratio legendarnoga Jobima u njegovih zadnjih deset godina djelovanja. Radi se o uglednim brazilskim glazbenicima, među ostalima i Jobimovim potomcima, gitaristu Paulu Jobimu, čelistu Jacquesu Morelembaumu, pijanistu Danielu Jobimu i bubnjaru Paulu Bragu. Snimanje je uključilo posebne izvedbe Marise Monte, Chica Buarquea i Marije Bethânie. Album je dobio pohvale kritičara, a londonski Sunday Times napisao je da „njezin pristup postaje sve suptilniji, dok šturo fraziranje izvlači poeziju u svakom stihu“. Svoj peti album „Maria”, najosobniji do tada, Carminho potpisuje i produkcijski, a na njemu se nalazi i nekoliko njezinih pjesama. Radi se o uzbudljivoj glazbi koja se zasniva na iskustvima stečenima proučavajući vlastite fado korijene, ali u kombinaciji sa slobodnim i suvremenim pogledom na svijet koji je nadahnjuje. London Jazz News je ovaj album nazvao „sjajno realiziranim, nevjerojatno raznolikim, ali jednako prekrasnim albumom“. Prošle je godine objavila album „Portuguesa”, za koji je snimila skladbe nadahnute poezijom, fado pjevačima i poviješću fada. I za ovo je izdanje ona napisala nekoliko tekstova pjesama i glazbu. Ovaj je album donio prekretnicu u njezinoj karijeri; osim turneje po Europi, Brazilu, SAD-u i Kanadi, Carminho je za svoje stvaralaštvo dobila nominaciju za Latin Grammy u kategoriji Najboljeg albuma na portugalskome jeziku.
S obzirom na to da je riječi najbolje provjeriti iz prve ruke, na nastupu, u izravnome kontaktu s umjetnicom, mnogi će ljubitelji glazbe, ne samo iz Hrvatske nego i šire, 16. ožujka hodočastiti u Split.
Davor Hrvoj
U sklopu Tjedna prijateljstva između Splita i Portugala, koji će se održati od 16. do 23. ožujka 2924., u Hrvatskom domu Split održat će se izložba Povijest fada, koju će svečano otvoriti Nj.E. veleposlanica Portugala u Hrvatskoj Paula Leal da Silva.
Fado je izvedbeni žanr koji sjedinjuje glazbu i poeziju. Razvio se u Lisabonu u prvoj polovici 19. stoljeća kao rezultat multikulturalnog stapanja koje ohuhvaća afričko-brazilske plesove nedavno pristigle u Europu, lokalno glazbeno i plesno nasljeđe, ruralnu tradiciju kao i kozmopolitske urbane pjesme s početka 19. stoljeća. U početku kultiviran u gradskim četvrtima niže klase, proširio se lisabonskom zajednicom, odražavajući proces i stvaranje modernog grada u posljednja dva stoljeća.
IVO PERKUŠIĆ, vokal
SANCTUS DOMNIO, mandolinski orkestar
PAVLE SVILIČIĆ, portugalska gitara, madolina, klasična gitara, vokal
BRANKO ARSEKIN, gitara, vokal
GORAN GRGUREV, udaraljke, bubnjevi
TOMISLAV KALEBIĆ, bas gitara
JAKOV JURIĆ, truba
***
Ivo Perkušić akademski je glumac i glazbenik. Profesor je engleskog i talijanskog jezika. Boraveći u Portugalu zaljubio se u portugalski jezik i kulturu te počinje pjevati fado. Susrevši se s glazbom muških predstavnika fada odlučio je u Hrvatsku donijeti svoju verziju ove plemenite i emotivne glazbe. Ostvario je niz zapaženih koncerata diljem Hrvatske, a pjevao je i s jednom od najpoznatijih fadistica današnjice Anoum Mourom na Avantgarde Jazz festivalu u Rovinju te u koncertnoj dvorani „Vatroslav Lisinski“ povodom obilježavanja 40 godina prijateljstva Zagreba i Lisabona.
Uz band, koji ovu glazbu obogaćuje i mediteranskim zvukom, Ivo Perkušić donosi i zanimljivu priču o pjesmama koje diraju srce i dušu.
Sudjelovao je s autorskim pjesmama na nizu domaćih poznatih festivala gdje je osvajao i nagrade: Splitski festival, Zagrebački festival, Festival šibenske šansone… Ima potpisan ugovor s diskografskom kućom Croatia Records.
Kada je gostovao kao Gioachino Rossini u našoj predstavi Teta Opereta i Barba Klavalir, Giorgio Surian, svjetski proslavljeni operni umjetnik, inspiracija i učitelj mnogim mlađim kolegama opernim pjevačima, pozvao je djecu iz publike koja vole scenu i žele pjevati na vjenčanju Figara i Susanne u operu Figarov Pir, W. A. Mozarta. Čak je i sam Mozart u čarobnu operu Teta Opereta, samo zbog splitske djece, doputovao u Split direktno iz Salzburga i ovih dana živi tu s nama.
Djeca koja su tijekom tjedna sudjelovala na glazbeno-scenskim radionicama s mentorima, nastupit će na generalnoj probi 14. ožujka u 18 sati, kao i dvijema izvedbama u svibnju. Pozivamo Vas da nam se priključite.
***
Tekst pjesmice
Nosimo vam ljubav, sreću,
Nosimo vam sunca sjaj.
Nek vam život bajka bude,
Nek na zemlji vlada raj.
O ljepoto vječna ti si,
Svakom biću ti si dar.
Nek sve zvijezde plešu s nama,
Mjesec, Sunce, divan par.
Zemlja naša slavi mir.
Figaro i Susanna,
Radost naša, vaš je pir.
Nizu koncerata prominentna splitska pijanistica Vesna Podrug 11. ožujka pribrojit će solistički recital koji obuhvaća neke od vrhova pijanističkog repertoara, sparujući Schuberta, Prokofjeva i Božičevića. Ivan Božičević, skladatelj i profesor kompozicije na splitskoj Umjetničkoj Akademiji, ostvario je u 2021. godini niz međunarodnih uspjeha. Na natječaju Koledža Ithaca (SAD) za jazz kompoziciju za big band, Božičevićevoj Salbunadi dodijeljen je pobjednički „Grand Prize“, u konkurenciji više od 120 skladbi. Božičevićevu skladbu je 30. travnja ove godine izveo Ithaca College Big Band pod ravnanjem Michaela Titlebauma.
***
Posljednja godina prerano okončanog života Franza Schuberta (1797.-1828.) donijela je Schubertu konačno prepoznavanje u širem krugu javnosti, kao i financijske uspjehe. Schubert je veći dio svog života proveo relativno slabo poznat, osim među užim krugom poklonika. Kao član društva prijatelja glazbe, Gesellschaft der Musikfreunde (poznatijeg kao bečki Musikverein), uspijeva u ožujku 1828. organizirati vlastiti veliki koncert (povodom prve obljetnice smrti L. van Beethovena) i zadobiti svu pozornost bečke javnosti. Njegova karijera tek je trebala procvjetati. U svibnju iste godine nastaju Drei Klavierstücke D. 946 (Tri klavirska komada) koja u Schubertovom rukopisu nisu posebno imenovana. Stekavši ugled vodećeg romatničara tek nakon smrti, posredstvom svojih nasljednika Mendelssohna, Schumanna, Listza i Brahmsa, tek se tada stječe uvid u veliku raznolikost i bogastvo njegova opusa. Godine 1868. Brahms anonimno uređuje i objavljuje Tri klavirska komada D. 946, objedinjujući ih u ciklus iako nije sigurno jesu li originalno tako zamišljena. Prvim u es-molu dominira nemirna, žustra glazba glavnog ulomka, koji se izmjenjuje s dvjema mirnijim epizodama meditativnog karaktera. Druga od tih epizoda u rukopisu je prekrižena, ali Brahms ju je odlučio zadržati (međutim izdavači i pijanisti češće poštuju Schubertovu odluku). Drugi komad u Es-duru je najizvođeniji, počinje mirnim lirskim ulomkom koji se izmjenjuje dvama bržim ulomcima, triom u C-duru i triom u as-molu. Posljednji komad u svijetlom C-duru počiva na živahnim sinkopiranim ritmovima i nepravilnim, variranim frazama, nalik foklornom plesu.
Kao skladatelj i pijanist, Sergej Prokofjev (1891.-1953.) neka od najvažnijih djela svoga raznolikog opusa posvećuje klaviru, napisavši čak šest koncerata za klavir, kao i brojna djela za klavir solo. Njegovih deset sonata (jedanaesta ostaje samo u skicama), nezaobilazan su dio pijanističkog repertoara. Mladenačka Druga sonata za klavir u d-molu, op. 14 iz 1912. već pokazuje jedinstven skladateljev glazbeni jezik. Unutar klasičnog okvira sonate, u njoj bujaju modernističke glazbene geste, u svakom od četiri stavka pokazujući različita lica Prokofjevljeve glazbene osobnosti. Prvi stavak odvažan je, s virtuoznim pijanističkim ulomcima, koji se odmjenjuju s introspektivnim, gotovo romantičnim glazbenim mislima, koje su svejedno ispunjene zaigranim disonancama. Snažna ritmičnost i klaunovska gesta jasan su potpis Prokofjeva u drugom stavku. Treći stavak gotovo je statičan, sa svojim polaganim promjenama koje se gotovo neprijetno odvijaju u harmoniji ispod melodija, čiji blag tijek prekida motiv skoka koji preuzima iz prve teme prvog stavka. Posljednji stavak pršti brzim ritmovima, iz kojih se rađaju opet zaigrane geste, nalik onima u prvom stavku, ali sada potencirane kroz još raznolikiju paletu ritmova i teatralnih dekoracija. Prokofjev je Drugu sonatu posvetio prijatelju s Konzervatorija u Sankt Peterburgu, Maximilianu Schmidthofu, koji je 1913. godine počinio samoubojstvo. Sonatu je praizveo sam Prokofjev 1914. godine u Moskvi.
Često opisivan kao minimalist, skladatelj Ivan Božičević, ujedno i orguljaš, pijanist, obrađivač i jazz glazbenik, pojašnjava kako je u njegovom glazbenom jeziku u fokusu „estetski pristup pri kojem se sa što manje sredstava želi izraziti što više, ali je harmonijski jezik bogatiji od onoga koji se javlja u stilu minimalizma“. U svojim djelima, koja sežu od solističkih i komornih do simfonijskih, traga za „unakrsnom oplodnjom“ različitih stilova i razdoblja koja ga zanimaju, od baroka, preko elektronike, do stilova kao što su jazz i world music. U skladbi Shaken From a Crane's Bill (Otresene sa ždralova kljuna), nadahnuće pronalazi u haiku poeziji kineskog pjesnika i zen majstora iz 13. stoljeća, Dōgena. Kapi koje se javljaju u Dōgenovoj kratkoj impresiji (S čime ću/Usporediti svijet?/S mjesečinom, koja se odražava/U kapima rose/Otresenim sa ždralova kljuna), nadahnjuju skladbu čiji meki peteroglasni akordi i rastvorbe ispunjene raspršenim tonovima melodije, prizivaju atmosferu drevne meditacije. Skladba je originalno pisana za sastav violine, klarineta i klavira, te je pobijedila 2018. na natječaju udruge Random Access Music iz New Yorka.
Monumentalno djelo, Chaconna Bach-Busonija, originalno je finalni stavak Partite br. 2 za violinu solo BWV 1004 Johanna Sebastiana Bacha (1685.-1750.), koja nastaje u periodu od 1717.-1720. u Köthenu. Posljednji stavak, Chaconna počiva na formi varijacija nad temom u basu (u ovoj Chaconni više je od šezdeset varijacija) i najdulji je stavak u ovoj partiti. Vrlo često se izvodi zasebno, a doživjela je i niz transkripcija za izvođenje na drugim instrumentima. Jedna od
najvažnijih je ona Ferruccia Busonija (1866.-1924.), skladatelja i pijanista, koji je svoje oduševljenje za Bacha pokazao u najranijoj dobi, te studirao njegovu glazbu već za vrijeme školovanja u Beču, nastavljajući proučavati djela velikog majstora tijekom cijelog života. Svoju transkripciju Busoni je skladao kasnih devedesetih godina devetnaestog stoljeća i posvetio ju pijanistu Eugeneu d'Albertu, a često ju je i sam izvodio na svojim recitalima. Za razliku od prijašnje Brahmsove transkripcije Bachove Chaconne za klavir za lijevu ruku, koja vjerno prati original, Busoni u svojoj raskošnoj transkripciji Bachovih varijacija, temu varira na vlastiti način u duhu Bacha, pridajući joj grandioznost zvuka klavira, te ističući različite boje i virtuozne aspekte veličanstvene i ujedno dirljive Bachove teme.
Zrinka Matić
***
Vesna Podrug Kossjanenko rođena je u Splitu, gdje je započela svoje glazbeno obrazovanje u klasi prof. Gordane Lentić. Osvojila je šest prvih nagrada na republičkim i saveznim natjecanjima u bivšoj Jugoslaviji. Godine1986. dobila je stipendiju Sveučilištu za glazbu i scenske umjetnosti u Beču kod prof. Paula Badure-Skode. Godine 1988. snimala je za ORF, a 1989. bila je stipendistica Ministarstva za znanost Republike Austrije. Godine 1992. završava studij klavira naslovom Magistra umjetnosti. Usavršavala je klavirsku komornu glazbu kod prof. Georga Eberta, na istom Sveučilištu završava i pedagoški odjel za naslov profesora.
Za vrijeme studija Vesna Podrug svira brojne recitale: Bösendorfer Saal - Beč, Seckau – Tjedni kulture, Radtstadt – Kulturno ljeto, Dalmacijakoncert, Egremont-Velika Britanija, Splitsko i Hvarsko ljeto, te nastupa solistički s orkestrom HNK u Splitu pod ravnanjem Borisa Papandopula i Ive Lipanovića. Vesna Podrug je osam puta izvela Beethovenov Peti koncert s orkestrom Bečke države opere. Nastupala je s renomiranim umjetnicima: Davidom Grigorjanom, Vladimirom Kossjanenkom, Soo Kyung Hong, Goranom Listešom, Isabell Bringmann, Martinom Serafin i Michelangelom Cavalcantijem u poznatim koncertnim dvoranama kao što su Musikverein, Konzerthaus i Staatsoper u Beču, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog i Hrvatski glazbeni zavod u Zagrebu i Conservatorio Giuseppe Verdi u Milanu. Održala je brojne koncerte u Austriji, Njemačkoj, Italiji, Španjolskoj, Francuskoj, Švicarskoj, Irskoj, Velikoj Britaniji, Finskoj, Turskoj i Hrvatskoj. Ističu se koncerti s belgijskim violistom Michaelom Kugelom te američkom sopranisticom Denyce Graves na 53. Dubrovačkim ljetnim igrama, s francuskim violistom Gerardom Causseom na festivalu u Hartbergu/Austrija, s austrijskim flautistom Karl-Heinz Schützom na Falaut-festivalu u Milanu, s kineskom sopranisticom Hui He na 61. Dubrovačkim ljetnim igrama te Gudačkim kvartetom Tartini iz Ljubljane na 56. Splitskom ljetu.
Godine 1999. zajedno s Vladimirom Kossjanenkom snimka za bečku diskografsku kuću Extraplatte album Music for Viola s Vladimirom Kossjanenkom, a 2002. In Memoriam Shostakovich s Michaelom Kugelom. Ovo izdanje The Strad Magazine London izabrao je kao najbolji Recital Disc – Strad Selection. Pored pedagoške djelatnosti na bečkom Sveučilištu (Wiener Volkshochschule), predavala je i na mnogobrojnim ljetnim seminarima. Vesna Podrug bila je angažirana kao stalni korepetitor u Bečkoj državnoj operi, te kao pedagoški suradnik na Sveučilištu za glazbu i scensku umjetnost u Beču. Od 2007. djeluje kao docent za klavir na Umjetničkoj Akademiji u Splitu.
Veton Marevci, dirigent
Ivan Violić, klavir
Edita Topić Kopeczky, harfa
***
Povijest glazbe za ženski zbor vrlo je slična onoj općoj – od drevnih vremena, u kojima se maglovito spominju ženski glasovi svećenica koje su pjevale prilikom obreda u egipatskim hramovima, pa do srednjega vijeka, kada je žensko pjevanje bilo svedeno na pjevanje u samostanima, ženski glasovi imaju malo mjesta u povijesti glazbe. Malo je iznimaka koje su ostale zapamćene, poput opatice Hildegarde von Bingen, koja je skladala glazbu namijenjenu izvedbi poglavito žena, drugih opatica. Još jedna iznimka bili su venecijanski Ospedali, sirotišta za žensku djecu, u kojima su glazbu podučavali velikani poput Vivaldija, Caldare, Cimarose i Porpore, čije su izvedbe bile toliko hvaljene, da su se školama pridruživale i kćeri bogatih obitelji koje su tamo željele učiti glazbu. Iako je u doba baroka među opernim solisticama bilo zvijezda koje su mogle parirati opernim divima, kastratima, u opernim zborovima pjevanje žena razvija se vrlo polako, počevši u francuskim kazalištima sredinom osamnaestog stoljeća. Tek u devetnaestom stoljeću pjevanje u zboru oživljuje u punom smislu riječi i za žene i za muškarce, s praksom izvođenja Händelovih i Bachovih djela u velikim sastavima. U Njemačkoj, paraleleno s razvojem Lieda, počinje cvjetati Chorgesang. Njemačke višeglasne pjesme za ženske ansamble nastajale su često za neformalne prilike, a među prvima koje su nastale za formalno osnovan ženski ansambl bile su skladbe Johannesa Brahmsa (1833.-1897.), koje je skladao za Hamburški ženski zbor koji je osnovao 1859. godine. S njim će praizvesti skladbu nastalu godinu dana ranije, molitvu Ave Maria op. 12 za ženski zbor i orkestar (koju obrađuje za ženski zbor i orgulje).
Ima nešto od samostanskog zvuka u Brahmsovom uglazbljenju latinskog teksta, u dojmu modalnosti koji postiže pokojom neočekivanom modulacijom, kao i u postupnom, pravilnom vođenju glasova koje rezultira smirenim, kristalno jasnim četveroglasjem.
Opera Falstaff po svemu je sudeći, trebala biti posljednje djelo velikog opernog skladatelja Giuseppea Verdija (1813.-1901.) Njime je dovršio svoj veliki operni opus, napravivši iskorak iz vlastitog skladateljskog jezika, ali i donijevši sukus dotadašnjih postignuća. Ipak, to nije bio kraj. U poznim godinama Verdi sklada niz duhovnih skladbi za različite sastave, koje je njegov izdavač Ricordi spojio u izdanje Quattro pezzi sacri 1898. U njima se Verdi vraća velikanima talijanske povijesti, odajući počast Danteu i Palestrini, kao ishodištima talijanskog jezika i glazbe. Najočitije je to u skladbi za ženski zbor a cappella, Laudi alla Vergine Maria, dovršenoj 1888., u kojoj kontrapunktom i tonskim slikanjem priziva arhaičan stil i bira molitvu iz XXXIII. pjevanju Raja, u kojoj Sv. Bernard u Danteovo ime moli za spoznaju božanskog misterija.
Franz Schubert (1797.-1828.) je sa svojih nekoliko kompozicija za ženski zbor postavio temelje na kojima će moći graditi budući skladatelji. Posebno su važni zborovi koje sklada u zrelim godinama, od 1820.-1827. U njima na jednak način kao u solo pjesmama posvećuje pažnju detaljima u melodijskoj liniji i klavirskoj pratnji. Među ovim skladbama je Psalam 23, Gott ist mein Hirt (Bog je moj pastir), jedna od onih koje sklada za studentice svoje prijateljice Anne Frölich na bečkom Konzervatoriju. Skladba je bila često izvođena, a prilikom izvedbe na Konzervatoriju 7. rujna 1827. publika je bila toliko oduševljena, da je skladba morala biti ponovljena.
Engleski skladatelj Gustav Holst (1874.-1934.) stasao je u generaciji tzv. engleskih pastoralista, koja je dijelila očaranost engleskom narodnom glazbom, a zajednička im je bila i ljubav prema engelskoj poeziji. Ipak, Holst se vrlo brzo izdvojio svojim afinitetom prema hinduističkoj kulturi. Izučavajući sanksrt, sam je prevodio tekstove koje je uglazbljivao u velikom broju svojih djela. Među njima su i pjesme za ženski zbor i harfu, Zborske himne iz Rig Veda op. 26, skladane od 1808.-1812., u kojima, u spoju s raspjevanim višeglasnim slogom tipičnim za englesku vokalnost, želi evocirati infleksiju specifično temperiranih indijskih raga. Od ukupno četiri grupe himni koje uglazbljuje Holst, treća sadrži četiri himne, čiji su tekstovi kratke molitve zamišljene kao obredne invokacije zori, vodi i drugim očitovanjima Jednog, odnosno Brahmana.
U odnosu na duhovni dio opusa za zbor, svjetovnih skladbi za zbor u opusu Petra Iljiča Čajkovskog (1840.-1893.) osjetno je manji broj, ali gotovo sve su pravi dragulji zborskog pisanja. U njima donosi impresije prirode: oblaka, večeri, kukavice ili slavuja. Ljepota noći i slavujeve pjesme nadahnjuje njegovu kratku kantatu na vlastiti tekst, Priroda i ljubav, romantične poruke o prirodi koja pruža utočište. Skladana je za studentice pjevanja moskovskog Konzervatorija 1870. godine.
Od ranih skladbi,kao što je orkestralna suita Printemps, Claude Debussy (1862.-1918.) na jedinstven je način doživljavao glas. Želio ga je tretirati poput instrumentalne boje, koristeći katkad vokalize zbora u svojim orkestralnim djelima. I u skladbama s tekstom fluidnost vokalnih linija i eterična boja, ono su što karakterizira njegovo pisanje za zbor. Mladenačka skladba iz 1882. za ženski zbor i klavir (originalno uz orkestar) Salut printemps, na tekst Anatolea de Ségura, nadahnuta je omiljenom temom buđenja proljeća.
Analogija prirode i mladosti, u idealiziranom svijetu djevojčica, cvijeća i leptira, nadahnula je neka od najljepših ostvarenja hrvatske glazbe za zbor, Pjesni ljuvene Josipa Hatzea (1879.-1959.) na stihove Rikarda Katalinića Jeretova. Prirodna Hatzeova inklinacija pisanju za glasove produbljena je studijem kod Pietra Mascagnija, koji će uroditi dvjema operama, kao i nizom od šezdesetak solo pjesama i zborskih djela. U ciklusu Pjesni ljuvene prepoznaje se Hatzeov jedinstven potpis mediteransko-slavenski tople melodioznosti i vedrine, blago zasjenjene modernističkom sviješću o prolaznosti mladosti i ljubavnog zanosa.
Zrinka Matić
***
Zbor HNK Split nekoliko puta u povijesti splitskog kazališta činio je jezgru iz koje se razvila splitska Opera. Bez obzira na suradnju, a i povezivanje sa srodnim tijelima u Kazalištu i izvan njega, Zbor je u mnogim prilikama djelovao i samostalno. U tijeku iznimno dinamičnih glazbenih zbivanja u splitskom HNK, Zbor je izrastao u osnovnog pokretača značajnih uspjeha i priznanja koja je ansambl splitske Opere stekao do naših dana. Ovaj je ansambl, naime, najmanje sklon oscilacijama, iznimno je fleksibilan za svaku vrstu glazbenih zadataka, a na opernoj sceni pokazuje zadivljujuću darovitost u uprizorenju najsloženijih dramskih zapleta. Uostalom, kako napominje glazbena kritika "note ionako imaju najveću težinu kad se izvode uvjerljivo, strasno i točno", a upravo to su neke od odlika pjevanja Zbora splitskog HNK. Svu brojnost i raznolikost opernih naslova koje Zbor realizira kao glavnu produkciju zajedno s Orkestrom, kao i raznolik koncertni repertoar na kojemu se nalaze najzahtjevnija zborska djela klasične i moderne glazbene literature, bilo bi nemoguće realizirati bez suradnje s najznačajnijim imena dirigentske scene od kojih je većina napravila i respektabilnu međunarodnu karijeru. Uz svojedobne umjetničke ravnatelje Opere Nikšu Barezu te Vjekoslava Šuteja, tu su i Jakov i Loris Voltolini, Nikolaj Žličar,Vid Kuzmanić, Josip Veršić, Ivo Lipanović, Hari Zlodre, ali i Pavle Dešpalj, Tonko Ninić, Mladen Tarbuk, Miroslav Homen, Damir Marušić. Dugogodišnji voditelj ansambla bio je Nikola Ercegović, a svakako se treba prisjetiti i glazbenika kao što su Josip Veršić, Drago Bubalo, Rozarija Mimica Samodol, Ana Šabašov, Domeniko Briški, te Frane Kuss. A prisjetimo li se i takvih glazbenih autoriteta kakvi su bili Lovro pl. Matačić, Boris Papandopullo ili Silvije Bombardelli, koji su znali dirigirati ali i skladati baš za Zbor i Orkestar splitske opere, onda je tek razvidan kako potencijal ansambla o kojem je riječ, tako i zadovoljstvo njihovih ravnatelja njegovom interpretativnom razinom. Danas je dirigent Zbora HNK Split maestro Veton Marevci.
Kada je gostovao kao Gioachino Rossini u našoj predstavi Teta Opereta i Barba Klavalir, Giorgio Surian, svjetski proslavljeni operni umjetnik, inspiracija i učitelj mnogim mlađim kolegama opernim pjevačima, pozvao je djecu iz publike koja vole scenu i žele pjevati na vjenčanju Figara i Susanne u operu Figarov Pir, W. A. Mozarta. Čak je i sam Mozart u čarobnu operu Teta Opereta, samo zbog splitske djece, doputovao u Split direktno iz Salzburga i ovih dana živi tu s nama.
Djecu pozivamo da nam se priključe u stvaranju nove adaptacije opere Figarov pir kroz niz radionica koje će se održati pod mentorstvom prof. Suriana, doc. Žane Marendić, naše Tete Operete, i pijanista Zorana Velića, našeg Barba Klavalira, i likovnih pedagoga Studija 21. Radionice će se održavati u Hrvatskom domu Split po sljedećem rasporedu:
Sudjelovanje je besplatno.
Priključite nam se na ovom veselom vjenčanju i zapjevajte s nama pjesmicu Nosimo vam Ljubav, Sreću, za koju je stihove na Mozartovu glazbu napisala sama autorica Tete Operete, mezzosopranistica Žana Marendić. Audiosnimku pjesmice možete preuzeti ovdje, a tekst u nastavku.
Djeca će imati priliku doživjeti nezaboravno iskustvo nastupa u operi za djecu i mlade zajedno s mladim opernim pjevačima. Malene balerine i Trio iz predstave Teta Opereta također će doći na proslavu vjenčanja i u maloj petominutnoj sceni, zajedno s publikom, plesati, pjevati i glumiti na vjenčanju u režiji prof. Giorgia Suriana uz klavirsku pratnju izvrsnog pijaniste Zorana Velića, našeg Barba Klavalira.
Vjerujemo kako će ovo iskustvo nastupa na sceni i pjevanja uz predivnu Mozartovu glazbu dati djetetu motivaciju da sutra možda odabere glazbu ili glumu za svoj poziv... ili da postane kazališni redatelj.
Vaše će dijete zapjevati i zaigrati na izvedbama adaptirane opere Figarov Pir 20. i 21. svibnja te na generalnoj probi za javnost 14. ožujka u našem Hrvatskom Domu, na sceni prekrasne Koncertne dvorane Ive Tijardovića.
***
Prijaviti se možete na 091 111 1419 ili e-mailom na marin.spetic@hdsplit.hr
***
Tekst pjesmice
Nosimo vam ljubav, sreću,
Nosimo vam sunca sjaj.
Nek vam život bajka bude,
Nek na zemlji vlada raj.
O ljepoto vječna ti si,
Svakom biću ti si dar.
Nek sve zvijezde plešu s nama,
Mjesec, Sunce, divan par.
Zemlja naša slavi mir.
Figaro i Susanna,
Radost naša, vaš je pir.
Karneval životinja: pjevaj, pleši, sviraj, slušaj! namijenjen je učenicima razredne nastave u sklopu kojeg će sudionici uz pomoć mašte i izvođače stvoriti životinjsko carstvo. Aktivnim sudjelovanjem pomoći će Noi da pred veliki potop, koji je inspirirao Saint-Saënsa za ovo djelo, okupi u arku životinje. Uz autorsku pjesmu upoznat će pravila koncertnog bontona, a zatim postaju aktivni sudionici i kreatori radionice. Prvi stavak Kraljevski marš lava stihovima i pjevanjem dočarava kralja životinja, a imitirajući lavlju riku sudionici se pretvaraju u krdo lavova te usvajaju razlike instrumentalne i vokalno-instrumentalne glazbe. Uz stavak Avijarij sudjeluju imitirajući ptičji pjev, a potom traže kukavicu na kraju šume aktivnim slušanjem uz istoimeni stavak. Klavesi u Fosilima postaju glazbeni i radni instrument dok sudionici poput paleontologa otkrivaju okamine da bi u Finalu kroz pjesmu i tjeloglazbu uveli sve preostale životinje u arku.
Mr.Lee&Ivanesky je glazbeni dvojac Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević koji od 2011. godine do danas dijele autorsku priču avangardne tenzije koja objedinjuje njihovu punk, rock, pop, šansonjersku, rock, alternativnu prošlost unutar radova bendova.
Damir Martinović Mrle najpoznatiji po svom autorskom desetljećima dugom putu sa “Termitima”, “ Strukturnim pticama”, “Letom 2” i “Letom 3”.
Ivanka Mazurkijević je vokalistica benda “Stampeda” no zajedno i odvojeno autorski djeluju na filmovima i kazalištu autorskom glazbom. Poznati i po svom radu na dječijim slikovnicama/glazbom “Kišni Razdraganci”, koncertno aktivnom novom Mrletovom slikovnicom te uspjehom sa “ŠČmanije” pobjede na Dori i sudjelovanjem na Eurosongu.
Zajedno i dovojeno osvojili su mnoštvo Porina, Marula za odvojene kazališne predstave, Zlatnu Arenu za film “Sonja i bik”, a sountrack “Kauboja” odveo ih je do Amerike. No, najponosniji su sa svojih 7 od 8 zajedničkih albuma uglavnom kazališne glazbe:
“Sonja i Bik” - sountrack filma
“Kauboji” - sountrack filma
“Colours” - pjesme nastale na predstavama uglavnom s Paolom Magellijem, svjetskim kazališnim redateljem …
“Mačka na vrućem limenom krovu”
“Sailor”
“Kišni Razdraganci”
“Magelli”
“Kišni Razdraganci 2”
Rade primjenjenu glazbu za kazalište i film dugi niz godina. Koncertima “Mr.Lee&IvaneSky” sublimiraju skladbe u posebnoj koncertnoj formi.
