Menu
Kvintet Adriaphonics:
Odabrao i lektorirao: Zoran Melvan
U vrijeme nastanka filma Underworld (1927.) nijemi film nikada nije bio doživljavan kao „tih“. Naprotiv, glazba je bila neizostavan dio filmskog iskustva i ključni element njegove percepcije. Nijemi film bio je zamišljen kao multimedijski događaj, u kojem se slika, glazba i prostor kina stapaju u jedinstvenu izvedbu koja se odvija u stvarnom vremenu. Glazba se u to doba nije smatrala dodatkom filmu, nego njegovim funkcionalnim produžetkom: ona je strukturirala ritam projekcije, usmjeravala emocije publike i davala značenje prizorima koji su bez riječi morali prenijeti složene psihološke i narativne odnose. Praksa se razlikovala od kina do kina – od improvizacije pijanista ili malih ansambala do korištenja kompilacijskih partitura. Zajedničko im je bilo shvaćanje filma kao živog izvedbenog čina, a ne fiksnog audiovizualnog zapisa.
Underworld nastaje upravo u trenutku kada se filmska industrija nalazi na prijelazu: neposredno prije standardizacije zvučnog filma, ali već u fazi izrazito razvijenog filmskog jezika. Vizualni stil Josefa von Sternberga, obilježen snažnim kontrastima svjetla i sjene, fragmentiranom dramaturgijom i izraženim emocionalnim nabojem, otvara prostor za aktivnu glazbenu interpretaciju. Zahvaljujući živoj glazbi, svaka projekcija postaje jedinstven izvedbeni čin u kojem se značenje filma ne prenosi unaprijed zadanim obrascem, nego se oblikuje u neposrednom susretu slike, glazbenika i publike.
Današnje izvedbe nijemih filmova uz živu glazbu ne predstavljaju samo povratak izgubljenoj praksi, nego njezin nastavak i reinterpretaciju. One ponovno uspostavljaju film kao događaj „ovdje i sada“, u duhu vremena u kojem je Underworld i nastao.
Film Underworld (Josef von Sternberg, 1927.) smatra se jednim od ključnih djela rane hollywoodske kinematografije i često se navodi kao prvi pravi gangsterski film. Ipak, njegova važnost ne leži toliko u kriminalističkoj fabuli koliko u načinu na koji film oblikuje likove, atmosferu i moralne napetosti modernog urbanog svijeta.
Radnja je smještena u kriminalno podzemlje Chicaga za vrijeme prohibicije, ali središte filma nije mafijaška hijerarhija, nego unutarnja drama protagonista Bull Weeda – karizmatičnog, impulzivnog i tragičnog lika koji balansira između brutalnosti, lojalnosti i neočekivane duhovne osjetljivosti. U tom smislu, Underworld uvodi tip „bajronskog junaka“ u američki kriminalistički film: junaka čija je sudbina unaprijed obilježena sukobom strasti, vjere i izdaje.
Vizualni stil filma već jasno najavljuje poetiku Josefa von Sternberga koja će kasnije kulminirati u njegovim slavnim suradnjama s Marlene Dietrich. Grad je prikazan kao labirint sjena, refleksija i zatvorenih prostora, a emocije likova izražavaju se kroz geste, poglede i kompoziciju kadra. Upravo zbog toga Underworld pruža iznimno plodno tlo za glazbenu interpretaciju, jer ritam montaže, izmjene napetosti i intimni trenuci traže glazbu koja s filmskom slikom uspostavlja aktivan odnos i usmjerava značenjsku percepciju prizora. Gledati Underworld uz živu glazbu znači približiti se načinu na koji je film izvorno bio doživljavan. Glazba ne prati film kao unaprijed zadani sloj, nego se s njim razvija u stvarnom vremenu, reagira na njegove promjene i otvara prostor za novo čitanje ove gotovo stogodišnje filmske priče.
Petra Crnčević
Adriaphonics je glazbeni ansambl koji stvara suvremenu autorsku glazbu. Njihova glazba spaja komornu glazbu, elektroniku i zvučni dizajn.
Projekt Underworld polazi od ideje skrivenih struktura, neizgovorenih pravila i napetih odnosa među ljudima. Te se emocije u glazbi prenose kroz napetu atmosferu, snažne kontraste i postupne promjene zvuka. Glazbu čine originalne skladbe članova ansambla, s posebnim naglaskom na ugođaj, ritam i različite zvučne teksture.
Inspiraciju pronalaze u klasičnoj i jazz glazbi, eksperimentalnoj i ambijentalnoj elektronici te filmskoj glazbi. Važan dio njihovog rada je improvizacija, zbog koje je svaka izvedba drugačija i jedinstvena. Adriaphonics djeluje kao kolektiv u kojem nema stroge podjele uloga. Svi članovi zajedno sudjeluju u stvaranju glazbe i oblikovanju zajedničkog zvuka. Različiti glazbeni stilovi i osobnosti spajaju se u dinamičan i prirodan glazbeni izraz.
Marko Zupan ostvario je bogatu međunarodnu karijeru kao solist, komorni i orkestralni glazbenik, improvizator, aranžer i pedagog. Redovito nastupa diljem Europe, Azije i Amerike, a koncertirao je u nekim od najuglednijih svjetskih koncertnih prostora i institucija, među kojima su Berliner Philharmonie, Suntory Hall u Tokiju, Wiener Musikverein, Konzerthaus Berlin, Hanoi Opera House i Shanghai Oriental Art Center. Njegov umjetnički rad obuhvaća širok raspon stilova i izvedbenih praksi, od klasične glazbe do suvremenih i improvizacijskih projekata. Od 2010. godine djeluje kao profesor na Umjetničkoj akademiji u Splitu.
Goran Cetinić Koća započeo je svoj glazbeni put kao samouk te je do 22. godine razvijao vlastiti izvođački izraz izvan formalnog obrazovanja. Preddiplomski studij završio je u klasi prof. Maroja Brčića, nakon čega upisuje studij klasične gitare na Umjetničkoj akademiji u Splitu, gdje je diplomirao u klasi prof. Gorana Listeša.
Tijekom karijere surađivao je s brojnim istaknutim hrvatskim glazbenicima te nastupao na najvažnijim hrvatskim blues i jazz festivalima, čije su izvedbe redovito emitirane na Hrvatskoj radioteleviziji. Aktivno djeluje u različitim glazbenim sastavima: član je Splitskog gitarističkog kvarteta, blues sastava Otprilike Ovako te jazz sastava Šporkestar.
Tonči Tranfić dobitnik je brojnih nagrada na državnim i međunarodnim natjecanjima. Kao korepetitor i umjetnički suradnik djelovao je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, a posebno priznanje dobio je kao najbolji klavirski suradnik na String festivalu u Srbiji. Nastupao je i kao solist uz orkestar Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu.
Uz koncertnu djelatnost, aktivno se bavi pedagoškim radom: profesor je klavira u Glazbenoj školi Josipa Hatzea te umjetnički voditelj klapa Cambi i Elektrodalmacija. Njegov rad obilježava širok raspon glazbenih interesa i iskustava, koji obuhvaćaju klasičnu, komornu i popularnu glazbu.
Piero Malkoč nakon završene srednje glazbene škole, gdje se školovao kao pijanist u Ljubljani, nastavlja studij kontrabasa na Akademiji za glasbo u Ljubljani. Bio je član brojnih međunarodnih orkestara u sklopu programa Jeunesses Musicales International, kao i orkestara Slovenske filharmonije i Opere u Mariboru, te je surađivao s nizom komornih ansambala.
Koncertira diljem Europe i Azije, a osobito je aktivan u komornoj glazbi. S kvintetom Funtango ostvario je zapažene nastupe na slovenskim pozornicama i koncertnim podijima širom Europe. Trenutačno djeluje kao kontrabasist solist Orkestra Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu te kao profesor u Glazbenoj školi Josipa Hatzea.
Boris Žuvela osam je godina bio stalni suradnik Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije, a povremeno je surađivao sa Zagrebačkom filharmonijom te orkestrom Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Nastupao je na festivalima u Hrvatskoj i inozemstvu, uključujući festivale u Portoriku, Austriji i Južnoj Koreji.
Trenutačno živi u Splitu, gdje je zaposlen kao solo-timpanist u orkestru Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu.
