Francuska violinistička škola potječe iz 18. stoljeća, a njezinim utemeljiteljem smatra se Giovanni Battista Viotti, talijanski skladatelj koji je djelovao u Parizu i postavio temelje posebne violinske tehnike i stila. Razvoj je dodatno potaknulo uvođenje modernog gudala „Tourte“, koje je omogućilo veću izražajnost, kontrolu dinamike i oblikovanje legato stila.

Uz Viottija, ključni predstavnici rane škole bili su Rodolphe Kreutzer i Pierre Baillot, dok su je kasnije razvijali franko-belgijski skladatelji Charles-Auguste de Beriot i Henry Vieuxtemps. Na tim je temeljima početkom 20. stoljeća stasala nova generacija velikih violinista u Parizu, među kojima su Pablo Sarasate, Eugène Ysaÿe, Georges Enescu i Jacques Thibaud, pridonoseći nastanku brojnih novih djela za violinu.

Povijest moderne francuske violinske sonate počinje zapravo 1877. godine, izvedbom Prve sonate Gabriela Fauréa, nakon čega ubrzo slijede značajna djela Camillea Saint-Saënsa i Césara Francka.

Jedno od najvažnijih djela u toj tradiciji je posljednje djelo Claudea Debussyja (1862. – 1918.), njegova Sonata za violinu u g-molu.

Djelo je to koje pripada njegovom završnom opusu planiranih šest sonata (Six sonates pour divers instruments). Prekinut smrću, uspio je dovršiti tri sonate, za violončelo i klavir (1915.), flautu, violinu i harfu (1915.) i violinu i klavir (1916. – 1917.). Bio je to svojevrsni hommage francuskim skladateljima 18. stoljeća, koji je Debussy poduzeo na poticaj izdavača Jacquesa Duranda. Ali utjecajima francuske barokne glazbe pripojili su se oni Prvog svjetskog rata, kao i skladateljevog sve težeg zdravstvenog stanja. Violinska sonata tako je odjek svega toga, povratak staroj i temeljnoj formi sonate s primjesom skladateljevog dubokog proživljavanja vlastite stvarnosti i svijeta oko sebe. Mnogi izvođači tijekom dvadesetog stoljeća pokušavali su otkriti ključ izvođenja ovog neobičnog djela, koje odudara od Debussyjevog prepoznatljivog jezika, vraćajući se tradicionalnoj formi, citirajući Couperina i Rameaua, potpisujući se na prvoj stranici kao „francuski skladatelj“. Možda je to bio njegov odgovor na vremena razaranja u kojima je živio, povratak opipljivoj tradiciji i nasljeđu, a prva izvedba, 5. svibnja 1917., na kojoj je Debussy za klavirom pratio violinista Gastona Pouleta (ujedno i zadnji Debussyjev javni nastup), bila je namijenjena skupljanju sredstava za francuske vojnike. Unatoč boli koju je sigurno trpio, sam bilježeći da je Violinska sonata „produkt bolesnog čovjeka u vrijeme rata“, djelo nosi trenutke svjetla i ljepote, kao i nevjerojatne senzualnosti. Počinje bitonalnim akordima, koji su puni dvosmislenosti, fraze se pomalo slažu u povezan tijek, odgonetajući se u cijeloj paleti piano dinamika, dok violina poseže iz svog dubljeg registra prema oblačnim flageoletima. U glazbenom materijalu prvog stavka naznačeni su utjecaji španjolskog folklora kao i talijanske tarantelle. Teme, tonalitet (koji se mijenja iz mola u dur), kao i tempa, dugo se definiraju kroz tijek prvog stavka, posebno u srednjem dijelu u kojem se puls sonate usporava. Prema kraju ton G osjeća se kao središte, zvučeći poput dominante na kojoj sve staje, otkrivajući španjolski utjecaj. Srednji stavak je impulzivan i skercozan, smješten u tonalitetu G-dura, a finale je bravurozan, ali kao da se u vezanju fraza i traženju novih uzmaha osjeća Debussyjevo forsiranje, muka s kojom je stvarao ovo djelo, kojemu je unatoč njegovoj kratkoći posvetio puno grozničavih sati i dana rada, u periodu od početka 1916. pa sve do travnja 1917. kada je djelo završio.

Francis Poulenc (1899. – 1963.)  izjavio je da „ne voli violinu u jednini“, a njegova Violinska sonata rezultat je višekratnih pokušaja (pokušavao je napisati sonatu za violinu više puta u razdoblju od 1925. do 1935.). Na kraju je uspio, skladajući je ponajviše zahvaljujući inzistiranju slavne violinistice Ginette Neveu, koja mu je i sugerirala kako oblikovati pojedine dijelove violinske dionice. Djelo je nastalo 1942. i 1943., a napisano je u spomen na Federica Garcíju Lorcu, velikog španjolskog pjesnika, koji je pogubljen na samom početku Španjolskog građanskog rata 1936. godine. Djelo je ispunjeno snažnim kontrastima grčevitih, oštrih akorda i melankoličnih melodija, u kojima se violina nadopunjuje s klavirom, koji često nosi tipičnu Poulencovu perkusivnu kvalitetu. Na početnoj je stranici upisan Lorcin stih, „gitara tjera snove na plač“ (iz pjesme Las seis cuerdas), tako da sonata nosi i daleku asocijaciju na slog gitare. Poulenc se koristi citatima vlastitih djela ali i tuđih, pa tako u prvom stavku umjesto druge teme čujemo citat glavne melodije Tatjaninog pisma iz opere Evgenij Onjegin P. I. Čajkovskog, koji daje poticaj melodioznoj digresiji na mjestu druge teme, da bi se opet vratio grčevitom slogu koji obilježava prvu temu, poput mračne koračnice, koju zajednički vrhuncu vode klavir i violina. Središnji dio stavka kontrastno je melankoličan i sanjarski, zaboravljajući nakratko oštre „ratne“ tonove. Ali završna epizoda vraća uskovitlano tkanje violine i klavira nad upornim pulsom vojne koračnice. Intermezzo podsjeća na tihu španjolsku pjesmu uz gitaru, protkan pizzicatima, arpeggima i akordskim slogom klavira koji se miješa sa slatko-gorkom melodijom violine, postajući prema kraju sve prazniji i zamoren, u kojem sanjarska nota postaje samo vlastiti odjek. Finale je mračno šaljiv, oštar u svojim linijama, staccatima, brzim ukrasima, visokim melodijama violine i akordima klavira, koji zamiru u usporenim frazama i silaznim arpeggima završnog dijela, koji sada podsjeća na posmrtnu koračnicu. Sonatu su 1943. u Parizu praizveli Ginette Neveu i sam skladatelj.

Najranije djelo u ovom izboru je je Sonata za violinu i klavir u A-duru Césara Francka (1822.-1890.). Njena „sonatnost“ uočljiva je ponajprije u tome što sadrži temeljni sonatni princip, koji se očituje u opoziciji (obično harmonijskoj), izloženoj gotovo na samom početku djelu, nakon kojeg se tenzije produbljuju, definiraju i na kraju razrješavaju i pomiruju. Taj sonatni princip funkcionira od sonata 18. stoljeća pa nadalje, a očituje se i u Franckovoj. Radi se o jednom od najvažnijih djela u opusu ovog francuskog skladatelja (rođenog u Liègeu, koji je danas dio Belgije, a 1822. bio je dijelom Ujedinjenoga Kraljevstva Nizozemske). Bogatom harmonijskom paletom Franck nadgrađuje sonatna pravila već od prvih taktova. U mekom Allegrettu predstavljaju se suprotstavljene teme, prva gotovo isključivo na violini, a druga na klaviru. Te teme vratit će se u narednim stavcima, preobražene tehnikom transformacije motiva, koju Franck usvaja od njezina tvorca, Franza Liszta, njegova dobrog prijatelja. Drugi stavak je dramatični scherzo u d-molu, u kojem se klavir i violina isprepliću u turbulentnom tkanju, ispresijecanom refleksivnim interludijima, sve do konačnog trijumfa u D-duru. Čežnja izražena kromatskim uzlaznim gestama, prizivajući ne tako dalek odjek Tristan-akorda, provlači se prvim taktovima trećeg stavka, čiji naziv Recitativo-Fantasia naznačuje otvorenost forme stavka, u kojem violina praćena klavirom, izlazi daleko na pučinu udaljavajući se i povremeno osvrćući prema osnovnim glazbenim mislima prvih dvaju stavaka sonate. Posljednji stavak vraća se u sigurnu lagunu optimistične teme, iznesene u kanonu, ali i unutar ovih kontura rađa se mala oluja, reminiscencija na onu iz drugog stavka, naginjući se opasno iz tonaliteta s pet snizilica prema onom sa šest povisilica. A-dur označava povratak vedrine u radosnom i ushićenom završetku.
Virtuoz Eugène Ysaÿe nije od Francka mogao dobiti ljepši dar za svoje vjenčanje 1886. godine. Sonatu je izveo zajedno sa sestrom zajedničkog prijatelja, pijanisticom Marie-Léontine Bordes-Pène, a sonata ostaje na njegovom repertoaru narednih četrdeset godina.

„Virtuozno djelo u stilu mađarske rapsodije“ – tako je Maurice Ravel (1875. – 1937.) opisao svoju Tzigane, skladbu koju je napisao 1924. za violinisticu Jelly d'Arányi, pranećakinju virtuoza Josepha Joachima, koja je i praizvela skladbu. Radi se o skladbi rapsodičnog oblika, u kojoj Ravel pokazuje još jednu od svojih egzotičnih fascinacija – od kojih je najčešća fascinacija Španjolskom i njezinim folklorom i temperamentom.  Izvorni instrumentarij ove skladbe, koji je trebao osigurati egzotični prizvuk, bio je za violinu i klavir uz dodatak luthéala, željeznog mehanizma, relativno nedavno izumljenog (1919.), koji se spajao na žice klavira, dajući mu zvuk cimbala. Ravel je ubrzo orkestrirao skladbu, bojeći je svojom jedinstvenom paletom instrumenata, te je u toj verziji skladba jednako popularna kao i u verziji za violinu i klavir (najčešće ipak bez luthéala).

Naziv skladbe izveden je iz općeg europskog izraza kojim se označava romsku zajednicu i kulturu -  na francuskom: gitane, tsigane ili tzigane, iako Ravel u njoj ne koristi nikakve autentične ciganske melodije. U Ravelovim se vremenima u Parizu taj pojam nije toliko odnosio na Rome u bilo kojem strogom smislu: „ciganski“ stil djela bio je prije neka vrsta popularne glazbene egzotike, usporedive sa španjolskim egzotizmom u 19. stoljeću ili, primjerice, janjičarskim u Mozartovo doba.

Iako se za Ravela obično smatra da slijedi impresionistički idiom, Tzigane jasno pokazuje njegovu sposobnost oponašanja (kasnog) romantičnog stila violinske bravure koju promiču skladatelji virtuozi, poput Paganinija ili Sarasatea, donoseći u njoj najraznovrsnije tehničke izazove unutar skladne forme, koja počinje širokom kadencom solista i potom kreće kroz niz raznolikih epizoda punih violinističkih vratolomija.

Zrinka Matić

„Idealan solist predivnog, sigurnog tona, koji uvijek nastoji impresionirati publiku virtuoznošću“ (P. Connors, Bachtrack), violinist Robert Lakatoš osvojio je prvu nagradu na prestižnom Međunarodnom violinističkom natjecanju u Pamploni, Španjolska, 2015. godine. Ovaj mladi umjetnik prethodno je osvojio prvu nagradu na natjecanju Mary Smart u New Yorku 2013. godine, kao i prestižne nagrade na natjecanju Andrea Postacchini u Italiji te na natjecanjima Muzičke omladine u Rumunjskoj. Ovi uspjesi otvorili su mu vrata međunarodne karijere na uglednim svjetskim glazbenim pozornicama.

Robert Lakatoš nastupao je sa simfonijskim orkestrima Navarre, Malage, Madrida, Göttingena, Krakova, Montereya, Züricha, Istanbula, Ljubljane, Novog Sada, kao i s Beogradskom filharmonijom.

Surađivao je s istaknutim dirigentima današnjice, kao što su Gabriel Feltz, Uroš Lajovic, James Judd, Manuel Hernandez Silva, Fabio Mechetti, Nicolas Milton, Lior Chambadal, Antoni Witt, Philip Greenberg, Aleksandar Marković i mnogi drugi.

Robert Lakatoš rođen je u Novom Sadu 1991. godine. Odrastao je u glazbenoj obitelji, gdje mu je mentor bio njegov otac Imre Lakatoš. Kasnije je diplomirao u klasi prof. Dejana Mihailovića na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu. Studij je nastavio na Sveučilištu umjetnosti u Zürichu, gdje je istovremeno učio kod vrhunskih umjetnika poput A. Rosanda, J. Rahlina, R. Simovića i R. Koelmana. Ta su mu iskustva osigurala trajnu umjetničku kvalitetu koju razvija kroz koncertnu i pedagošku djelatnost.

Robert Lakatoš trenutno radi kao profesor violine na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu. Od 2018. godine umjetnički je ravnatelj Komornog gudačkog ansambla Robert Lakatoš, sastavljenog od njegovih studenata, s ciljem promocije mladih violinističkih virtuoza.

Dobitnik je nagrade Iskra kulture za 2017. godinu, priznanja Zavoda za kulturu Vojvodine koje se dodjeljuje mladim umjetnicima do 35 godina za suvremeno stvaralaštvo.

Robert svira violinu Antonija Stradivarija iz 1709. godine, iz privatne kolekcije poznatog graditelja gudala Vladimira Radosavljevića, čije gudalo također koristi.

„Imao sam veliko zadovoljstvo surađivati s Robertom Lakatošom u razdoblju kada je bio moj student na Sveučilištu umjetnosti u Zürichu u Švicarskoj. Robert Lakatoš često pokazuje besprijekornu tehniku te vrlo emotivnu i dirljivu muzikalnost. Smatram ga jednim od najperspektivnijih violinista svoje generacije.”

Rudolf Koelman

„Robert Lakatoš je izniman violinist čija tehnika i temperament jamče nezaboravno muziciranje.”

Aaron Rosand

„On je jedan od najperspektivnijih mladih umjetnika svoje generacije, a njegov način muziciranja slijedi tradiciju stare violinističke škole.”

Julian Rachlin

Pijanistica Zarija Alajbeg Galuf rođena je u Splitu, gdje završava srednju glazbenu školu u klasi prof. Vesne Zoković. Godine 1991. diplomirala je u klasi prof. Ksenije Kos na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, gdje se dodatno posvetila studiranju komorne glazbe kod prof. Andreja Petrača. Interes za komorno muziciranje odveo ju je na Visoku školu ansambla Trio di Trieste gdje je apsolvirala kao stipendistica United World College of Adriatic. Tijekom cijelog školovanja sudjelovala je na brojnim seminarima i majstorskim tečajevima vrhunskih pedagoga u zemlji i inozemstvu (R. Kehrer, E. Timakin, K. Taylor, D. Kraus, G. Veemayer, D. Grigorjan). Koncertna karijera Zarije Alajbeg Galuf posljednjih godina uključuje solističke i komorne recitale u sklopu Dubrovačkog ljetnog festivala i Osorskih glazbenih večeri, Bolskog, Hvarskog i Trogirskog ljeta te u koncertnim dvoranama u Splitu i Zagrebu. Imala je priliku koncertno nastupati i u Italiji, Švicarskoj, Danskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj. Djelovala je kao umjetnički suradnik na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, kao i na ljetnim seminarima Trija Orlando u Sorentu te M. Hayashija i K. Botvaya u Grožnjanu. S flautisticom Anom Domančić snimila je kompaktni disk Francuska glazba za flautu i glasovir s početka stoljeća. Kao članica raznih komornih ansambala višekratno je snimala za Hrvatsku radioteleviziju. Od 1991. uspješno radi i kao glazbeni pedagog.

Program:

Claude Debussy: Sonata za violinu i klavir

Allegro vivo

Intermède: Fantasque et léger

Finale: Très animé

Francis Poulenc: Sonata za violinu i klavir

Allegro con fuoco

Intermezzo

Presto tragico

César Franck: Sonata u A-duru za violinu i klavir

Allegretto ben moderato

Allegro

Ben moderato: Recitativo-Fantasia

Allegretto poco mosso

Maurice Ravel: Tzigane