Martin Krpan - violina
Davor Philips - violina
Hrvoje Philips - viola
Martin Jordan - violončelo

U doticaju s vremenom u kojem živi, u doticaju s glazbom kako suvremenosti tako i tradicije, u doticaju s drugim glazbenim stilovima – od rocka do westerna, mladi skladatelj Šimun-Čarli Botica (1997.) afirmirao se kao jedan od najzanimljivijih suvremenih skladateljskih glasova u Hrvatskoj. Na programu mnogih istaknutih interpreta, od dua Tudor – Režić, preko Zagrebačke filharmonije, S/UMAS ansambla, Synchronos ansambla, solista Thorwalda Jørgensena, Branimira Norca, Silvija Bilića i mnogih drugih, njegova glazba zaokupila je pozornost svojom muzikalnošću i ljepotom, koja je utkana u kompozicijski intrigantne, elegantne strukture, otvarajući još jedan novi prostor u hrvatskoj suvremenoj glazbi koji odjekuje mediteranskom svježinom i vitalnošću. Opremljen tehničkom kvalitetom i studioznošću, kao i brzinom skladanja, izbrusivši svoj zanat na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi Ivana Božičevića, Šimun-Čarli Botica iza sebe ima već stotinjak skladbi, od kojih su neke osvojile i prestižne nagrade, kao što je pobjeda na natječaju Zagrebačkog glazbenog proljeća 2025. sa skladbom Passacaglia koju je praizvela Zagrebačka filharmonija. U svojim skladbama, određujući se kao nemodernist, želeći "pokušati nastaviti logičnu skladateljsku misao" modernista poput Ligetija, Messiaena ili Bartóka, a pritom ostajući autentičan i osjećajući se "slobodno u tradicionalnom zanatskom skladanju", često odabire klasične instrumentalne sastave, odnosno klasični instrumentarij nasuprot velikom trendu elektroničke glazbe.

Njegov je Prvi gudački kvartet bio mladenačko djelo, koje je napisao sa sedamnaest godina, dok je Drugi gudački kvartet u odnosu na Prvi "svojevrsni refleksivni povratak ali i odmicanje" u skladateljevom osobnom vremenu – zrela skladba čvrste strukture gudača koji tvore snažnu mrežu dramskih dijaloga i impresionističkih situacija na putu kroz tri stavka velike napetosti, in medias res od početnih gesti, odmah rastvarajući složen odnos i događanje između četiri ravnopravna aktera. Potreba da "promišlja samu narav glazbene forme odnosno kako se ona može organizirati, graditi i iznutra opravdati" počiva na snažnom tematskom materijalu, koji u prvom stavku Moderato e molto espressivo, iznosi u snažnoj "ekspoziciji" koja se zrcali i otpušta u novoj "piangevole" epizodi, da bi ih u nastavku stavka u kombinaciji iznesenih motiva i tema vodio kroz intenzivan rad do veličanstvene svojevrsne reprize i kode u kojoj ih klasično zgušnjava i osnažuje, prizivajući, kako kaže "svjesno gotovo hipertrofirani emocionalni naboj kasnog romantizma, ali filtriran kroz osobni, pseudotonalni jezik koji povremeno dotiče estetiku ranog ekspresionizma. Taj me spoj zanima upravo zbog njegove unutarnje napetosti – između prepoznatljivog i izmještenog". Krećući se na makroplanu kompozicije od "konkretnog prema apstraktnom", u sljedećem stavku Vigoroso "tematsko mišljenje ustupa mjesto motivskom radu, a mala ćelija postaje svojevrsni 'genetski kod' iz kojega se razvija "kvazi-rondo s naznakama scherza, no njegov estetski prostor nedvojbeno pripada ekspresionističkom idiomu: fragmentiranom, nervoznom i unutarnje eruptivnom". Nastavljajući nit od "makrostrukture prema mikrostrukturi", treći stavak Lento "predstavlja svojevrsno odricanje od prethodnih principa. Ovdje više ne polazim ni od teme ni od motiva, nego od ugođaja, poetski rečeno, od zvučne sjene, odjeka onoga što je već bilo. Zanima me prostor između zvuka i tišine, između pamćenja i trenutnog zbivanja. Tamni kolorit postupno se razrješava u završnici koja, barem za mene, nosi mogućnost suptilne svjetlosti. Odluka da ciklus završim sporim stavkom bila je svjesno protivna očekivanju, upravo u toj inverziji pronalazim dodatnu dubinu i smisao."

Antonín Dvořák (1841. - 1904.) napisao je četrnaest kvarteta koji pokazuju raskoš njegova glazbenog vidokruga – od idile češkog sela do drame njegovih unutarnjih misli, ujedno plesni, zaigrani, pjevni i duboko osjećajni, obuhvaćajući veliki raspon njegova stvaralačkog vijeka, od mladosti pa sve do zrelosti, prije nego što se u posljednjem desetljeću života posvetio gotovo isključivo simfonijskim pjesmama i operama. Zajedno sa simfonijama, kvarteti pokazuju stvaranje njegova prepoznatljivog stila, koji je, baštineći od simfonijske tradicije njemačkih skladatelja, oblikovan u istraživanju i pronalasku mekih, slavenskih linija i melodioznosti koju je Dvořák crpio iz češkog glazbenog nasljeđa i narodne glazbe. Amerika je bila važna stanica na njegovom putovanju, gdje je pozvan kao profesor i umjetnički ravnatelj Glazbenog konzervatorija u New Yorku, te je u želji da pridonese toj kulturi, uspio stvoriti jedinstvena djela nadahnuta američkim melodijama, ali i dalje uronjena u njegov prepoznatljivi skladateljski jezik. Njegov Gudački kvartet br. 13 u G-duru, op. 106, nastao krajem 1895., a praizveden u prosincu 1896. godine, glasnik je njegova povratka iz Amerike u domovinu kojoj se vratio i glazbom, prepoznatljivim lirizmom svojih melodija. Zajedno s posljednjim gudačkim kvartetom br. 14 u As-duru, ovaj kvartet pripada njegovim posljednjim djelima tzv. apsolutne glazbe i smatra se jednim od najljepših primjera svoga žanra iz toga perioda europske glazbe. Ovo zrelo djelo pokazuje Dvořákovo majstorstvo vladanja kvartetom, tehničku lakoću i jasnoću u korištenju ekspresivnih mogućnosti tog sastava. Struktura kvarteta je tradicionalno ciklična, ali puna iznenađujućih novih ideja u tematskom i motivskom radu. Melodije dominiraju tkivom kvarteta, u vidu mnoštva tema, koje razgrađuje, postavlja u različite odnose, oscilirajući između durskih i molskih tonaliteta, te igrajući se s ritamskom paletom, gotovo se približavajući impresionističkoj zamagljenosti tonalno-metričke strukture, koju će postići u svojim kasnijim simfonijskim pjesmama. Prvi stavak počiva na dvije glavne teme koje odišu vedrinom i liričnošću. Razvijaju se u majstorskom srednjem dijelu stavka, kompleksnoj evoluciji ispunjenoj odvažnim harmonijskim lutanjima, odišući velikom lakoćom i spontanošću. Drugi stavak, čija tema oscilira između mola i dura, jedan je od najljepših njegovih sporih stavaka i lirsko središte kvarteta. U skoku raspoloženje se mijenja u trećem stavku neukrotivog ritma, a finale donosi osjećaj slobode, u čijem je središtu brza sinkopirana tema i brojne reminiscencije na prvi stavak, u fascinantnom, strukturno razvedenom razvojnom dijelu, završavajući briljantnim povratkom prštave glavne teme.

Zrinka Matić

Šimun-Čarli Botica: II. Gudački kvartet

Moderato e molto espressivo
Vigoroso
Lento

Antonin Dvorak: Gudački kvartet Br. 13 u G-duru Op. 106

Allegro moderato
Adagio ma non troppo
Molto vivace
FINALE - Andante sostenuto – Allegro con fuoco