Pijanist Zoran Velić jedan je od najistaknutijih splitskih glazbenika, a publika ga je mogla upoznati u nizu vrhunskih nastupa i rafiniranih interpretacija, bilo u solističkim izvedbama, bilo kao korepetitora rijetke senzibilnosti, u nizu suradnji s pjevačima i instrumentalistima. Diplomant Muzičke akademije u Zagrebu u klasi Đorđa Stanettija, nakon čega se usavršavao na prestižnom Mozarteumu u Salzburgu, Zoran Velić njeguje širok repertoar, iz kojega za solistički recital u novoj sezoni odabire niz remek-djela jednog od najljepših klavirskih opusa, onoga Frédérica Chopina – prvi i drugi od četiri Scherza, skladbi velikog opsega, bogatih sadržajem, u kojima Chopin odbacuje laku, humornu crtu ovog žanra i kreće se od duboke liričnosti „do gesti očaja i demonske energije". Slične scherzima su Chopinove četiri Balade tehnički i izražajno još zahtjevnije, a njihovo gusto glazbeno tkanje temelji se na poeziji poljskog nacionalnog pjesnika i Chopinova prijatelja Adama Mickiewicza. Četvrta u f-molu smatra sa jednim od vrhunaca Chopinova stvaralaštva, jednako kao i Andante spianato et Grande polonaise brillante, bravurozno, raskošno djelo u kojem nokturnalno raspoloženje prvog dijela skladbe prerasta u vatromet odvažnih fraza poloneze. Recital počinje Fantazijom u f-molu, jednom od onih skladbi u kojima se Chopin prepušta romantičnoj slobodi nadahnuća, u kojoj se umjesto zakonima forme vodi zakonima harmonijske i melodijske ljepote i pijanističkog zvuka koji do danas intrigira svojom svježinom i originalnošću.

Frédéric Chopin (1810.-1849.) utjelovio je ideal romantičnog umjetnika, kao virtuoz svog instrumenta i skladatelj snažne individualnosti, čija je glazba prožeta idealima romantizma. Klavir je bio u fokusu svih njegovih interesa, iznalazeći na njemu razna dotad nepoznata rješenja, novi zvuk, koji se rađao u kontrapunktu lirskih melodija i nepresušno inovativnih figuracija, kroz koje je razlijevao niske koloraturnih pasaža i čarke intrigantnih ritmova. Godina 1841. bila je važna za njega – to je trenutak u kojem se vide rezultati njegovog preispitivanja vlastite umjetnosti. U ljeto te godine u Nohantu dovršeni su Preludij op. 45, Nokturna op. 48, Balada u As-duru op. 47, kao i Fantazija u f-molu op. 49. Pišući o Baladi i Fantaziji, napisao je „Ne mogu im dati dovoljno sjaja“, a njegov je skladateljski proces postao sporiji i mukotrpniji. Fantazija u f-molu evidentno je djelo u koje je uloženo puno promišljanja, kojim dominira dramska aura, izgrađena od notnih stranica snažnog intenziteta, dramski bremenitih, strastvenih epizoda, tijesno složenih jednih uz druge, u kojemu se odbacuje pravila forme, ali se iz njezinih odjeljaka dobiva nova velika struktura. Skladba počinje odjeljkom nalik koračnici, vrlo odmjerenog tijeka, prožetog dozom tragičnosti. U daljnjem protoku glazba prikuplja sve veću snagu i silovitost, te vodi ka virtuoznom odjeljku, koji počinje strastvenom temom u triolama. U sredini skladbe javlja se spora nježna tema, nalik koralu, nakon koje se javljaju prethodne strastvene teme, kulminirajući u maršu akorda, koji se rasplinjuje u još jednom spektaklu pasaža. Na kraju u poetskom jednoglasju javlja se reminiscencija lirske teme i zaneseni uzlet koji vodi plagalnoj kadenci završnog As-dura.

Chopin piše četiri Scherza, u periodu između 1834. i 1843. U njima nadilazi povijesne zadatosti žanra, zaodijevajući, kako je napisao jedan od najpronicavijih komentatora Chopina, Robert Schumann, „šalu u tamni veo“. U Scherzima on nasljeđuje Beethovenov model, preuzimajući okvirno A-B-A formu, trodijelnu mjeru, karakteristične sforzando akcente, izdvajajući ga međutim iz okvira višestavačne forme, kao samostalno djelo grandioznih razmjera. Svaki od Scherza počinje temom koja se gradi iz fragmenata motiva, koji odmah na početku stvaraju osjećaj mračne zaigranosti: u Scherzu br. 2 u b-molu, op. 31 napisanom 1837. godine, početak je u obliku pitanja – potmuli sotto voce brzih uzlaznih triola - i, nakon kratke stanke, odgovora u obliku snažnih akorda. Scherzo se razvija na stalnoj napetosti između b-mola i Des-dura, dok središnji dio u A-duru na kratko donosi predah. Ipak, ni ovdje Chopin ne odlijeva iskušenju da barem na kratko ne uroni u struju leggiero plesnih brzaca. U repeticiji, glazba leti na mekoj podlozi brzih osminki, do zgusnute kode, u kojoj ako ga je do sada i bilo, više nema ni udaha, sve do zadnjih strastvenih akorda koji nas do kraja drže u čvrstom stisku uzbudljive napetosti.

U Chopinovom stvaralaštvu četiri Balade zauzimaju posebno mjesto: u njima ne samo da je opseg kompozicije veći, nego je forma slobodna, kako bi postigao poetsku kvalitetu žanra, koji dopire iz književnosti. Premda nemaju priču, Balade su poticaj imale u poeziji Chopinova sunarodnjaka, Adama Mickiewicza, a Četvrta balada u f-molu op. 52 navodno u pjesmi Tri brata Budrysa, u kojoj otac šalje tri sina da pronađu blago, a oni se vraćaju s nevjestama iz Poljske. Četvrta balada, dovršena u prosincu 1842., plod je bogatog stvaralačkog razdoblja kasnih godina. Smatra se remek-djelom u kojem Chopin doseže krajnju sofisticiranost oblika i pogađa cilj glazbenim idejama, koristeći narativne tehnike balade, gradeći međuigru karakterističnih tema – glavnih aktera. Stvara moćnu dramu na širem planu ne samo raspodjelom glazbenog oblika (koji je udaljena transformacija sonatnog oblika), nego i odnosom korištenih tonaliteta. U njoj se javljaju elementi manjih omiljenih Chopinovih žanrova, poput sporog valcera prve teme, ili barkarole u pastoralnoj drugoj temi.

Disonantni akordi čiji prodoran poziv gotovo odmah nalazi odgovor u uzavrelom nemiru osnovne teme, ispunjene brzim osminkama, brutalnim akcentima i galopom odrešitih četvrtinki u lijevoj ruci, početak su Scherza br. 1 u h-molu, op. 20 koji je daleko od

klasičnog plesnog stavka. Chopin već u ovom svom prvom Scherzu koji je objavljen 1835. godine, donosi žestinu ispunjenu gotovo agresivnom figuracijom, nezasitnim harmonijskim progresijama, koje se izmjenjuju s nevjerojatno blagim situacijama, posebno kada dosegne potpuni smiraj u srednjem dijelu skladbe, čija je melodija izvedena iz poljske božićne pjesme. U kodi pokazuje nevjerojatnu kreativnost harmonije, geste, figuracije, iznenađujućih kontrasta i novih dekorativnih elemenata kojima puni i intenzivira briljatnu završnicu, sve do završnog galopa, brze pasaže i snažnih zaključnih akorda.

Iz prvog Chopinovog pariškog perioda dopire Andante spianato et grande polonaise brillante u Es-duru, op. 22. Godine1831. nastala je Briljantna poloneza, originalno za klavir i orkestar, a 1834. Chopin dodaje Andante spianato u G-duru, za klavir solo, povezujući dva dijela efektnim fanfarama. Poticaj da ovako dovrši skladbu je bio dugo očekivani poziv za nastup u sklopu Koncerata Konzervatorija u Parizu. Andante spianato (spianato u značenju mekan ili utišan) već nosi natruhe topline narodne melodije, premda ne daje zapravo naslutiti kićenu gizdavost ponosnih, čulnih i jedrih punktiranih ritmova kasnije poloneze, kojoj jedinstvenu kvalitetu pridaju Chopinove raskošne dekoracije. Skladba je jednako popularna i u izvedbama bez orkestra.

Zrinka Matić

***

Zoran VELIĆ (Split, 1985) diplomirao je 2008. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Đorđa Stanettija i gostujućeg profesora Karl-Heinza Kämmerlinga, kod kojeg je 2009. godine završio i postdiplomski studij na Mozarteumu u Salzburgu. U Splitu je učio klavir u klasi prof. Kosovke Čudine (GŠ Josip Hatze) i već tada osvojio brojne nagrade : dvostruki je laureat natjecanja Daleki akordi (Split, 1996. i 1998), pobjednik državnih natjecanja solo pijanista (Sisak, 1997,. Dubrovnik, 2003.), a zajedno s Marinom Limićem pobijedio je i na natjecanju klavirskih dua (Vinkovci, 2001.); pobjednik je u svojim kategorijama na međunarodnom natjecanju Zlatko Grgošević (Zagreb, 2000. i 2002.) i apsolutni pobjednik na međunarodnom natjecanju Etide i skale (Zagreb, 2002.), prvonagrađeni je na državnom natjecanju u Dubrovniku (2005.), dobitnik je Nagrade Yamaha na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (2005). Od brojnih koncertnih nastupa ističu se koncerti u Zagrebu (diplomski koncert u Hrvatskom glazbenom zavodu, recital u maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, recital u Matici Hrvatskoj…), Splitu (recitali i nastupi na velikoj sceni i u Foyeru HNK, Galerija Meštrović) Osijeku (na Memorijalu Darko Lukić), Zadru (na Glazbenim večerima u Sv Donatu), Rijeci i Samoboru (na festivalu Samoborska glazbena jesen)….U prosincu 2012. godine nastupio je na humanitarnom koncertu Koncert s predsjednikom za udrugu Most u HNK Split. U travnju 2014. godine izveo je Mozartov koncert u A - duru kv 414, u HNK Split pod dirigentskom palicom Pavla Dešpalja.

U prosincu 2018. godine nastupao je sa Chopinovim djelom Andante spianato i Velika briljantna poloneza u Es-duru na Novogodišnjim koncertima u HNK Split, a orkestrom je dirigirao Hari Zlodre.

U studenom 2020. godine održao je recital pri ciklusu Pleyel Svetislava Stančića u Zagrebu, te u studenom 2021. u Hrvatskom domu u Splitu. U kolovozu 2022. godine nastupio je na 68. Splitskom ljetu kao član klavirskog kvinteta Arthesis tijekom večeri suvremenih splitskih autora.

Nastupao je sa Splitskim komornim orkestrom pod ravnanjem Ivana Repušića, zatim sa Zagrebačkom filharmonijom pod ravnanjem Vjekoslava Šuteja te Simfonijskim orkestrom HRT-a pod ravnanjem Tomislava Fačinija. Kao solist nastupio je i uz i Zagrebačke soliste.

Usavršavao se na seminarima eminentnih pedagoga – K. H. Kämmerlinga, K. Bogina, V. Krpana, Đ. Tikvice, A. Valdme, D. Cikojevića, I. Kordić, C. Stanczyka.

Od 2010. godine radi kao profesor glasovira u glazbenoj školi Josip Hatze u Splitu, a od 2014. kao korepetitor na pjevačkom odsjeku na Muzičkoj akademiji u Splitu.

Frédéric Chopin

Fantaisie u f-molu, op. 49

Scherzo br. 2 u b-molu, op. 31

Ballade br. 4 u f-molu, op. 52

Scherzo br. 1 u h-molu, op. 20

Andante spianato et grande polonaise brillante u Es-duru, op. 22