Nonkonformistički nastrojen od početaka svoje glazbene karijere, otkako su ga na pariškom Konzervatoriju uzastopno proglašavali „bezvrijednim“ , pa do posljednjih uradaka – anarhičnih baleta Mercure i Relâche, Erik Satie svojim je radom uvijek ukazivao na alternativnu verziju umjetničkog djela, kao i alternativnu verziju samog procesa nastanka djela. Njegove skladbe plod su njegovih nastojanja da stalno preispituje glazbu koju je čuo oko sebe, posebno glazbenu praksu 19. stoljeća. Glazba kazališta i kabareta snažno je prisutna u njegovoj estetici, koja se razvila manje pod utjecajem akademskog obrazovanja na Konzervatoriju, koje je opisivao kao vrstu kaznionice, a više pod utjecajem zabavne glazbe koju je i sam svirao u znamenitom kabaretu Chat Noir. Prigrlio je boemski stil života i prijateljevao s pjesnicima kao što je Contaimen de Latour, Alphonse Allais, Joséphin Péladan, kao i skladateljima – od Debussyja, s kojim je njegovao blisko prijateljstvo, do Ravela i Milhauda. Njegove kompozicije, često bizarnih, nerazumljivih naziva, u svom lapidarnom, tehnički ograničenom opsegu, donose više nego nagovještaj glazbe 20. stoljeća – od organiziranog kromatskog totala do minimalizma. U svojoj jednostavnosti one su međutim dovedene do perfekcije, ispunjene britkom ironijom i uvijek u doticaju sa suvremenim umjetničkim zbivanjima. Gnossiennes je niz skladbi za klavir, obojenih orijentalnom notom, odnosno korištenjem modusa s povišenim četvrtim stupnjem, melizama u melodiji i statične harmonije, te slobodnog metra. Njihovo ime neki povezuju s ritualnim plesom u labirintu koji je plesao Tezej nakon što je pobijedio Minotaura. Drugo objašnjenje je Satieva veza s gnostičkim sektama, u vrijeme kad je počeo skladati gnossiennes. Od ukupno šest kompozicija koje se danas objedinjuje tim nazivom, samo prve tri objavljene su za Satieva života (1893.), dok su skladbe 4-6 objavljene tek 1968. u izdanju Satievog prijatelja Roberta Cabyja. Gnossienne br. 4 nastaje 1891. te je kao i ostale dvije označena samo tempom (Lent).
Satieva glazba za film Entr'acte Renéa Claira prva je sinkronizirana filmska partitura. Film Entr'acte naručen je kao prolog i međučin za dadaistički balet Relâche (nastao u suradnji Francisa Picabije i Erika Satiea). Film je praizveden zajedno s baletom u prosincu 1924. u Théâtre des Champs-Élysées u Parizu. U filmskom prologu se pojavljuje i sam Satie (kao jedan od dvojice muškaraca koji skaču gore-dolje i raspravljaju o topu na krovu zgrade). Satie glazbu za film upisuje u posebnu partituru (Cinéma), naznačujući odjeljke koji trebaju odgovarati određenim događajima u filmu, zbog čega je to jedan od prvih primjera glazbene sinkronizacije filma.
Jedan od utemeljitelja stila minimalizma i ujedno najcjenjenijih američkih skladatelja, Philip Glass, ujedno je i tražen filmski skladatelj, koji je svoja prva filmska iskustva dobio već za vrijeme studija, kada je, nakon studija na Sveučilištu u Chicagu i njujorškoj Školi Juilliard, otišao na usavršavanje kod Nadie Boulanger u Pariz. Tijekom tog perioda asistira Raviju Shankaru na glazbi za film Chappaqua. Shankarova glazba koju je transkribirao za zapadnjačke glazbenike dojmila ga se više od avangardne glazbe koju je slušao u Parizu. U tom periodu počinje se javljati njegov minimalistički stil, prvo u glazbi za kazališnu trupu Mabou Mines (za Beckettovu Dramu u kojoj dva sopranska saksofona višestruko ponavljaju iste intervale u različitim ritmovima, a potom u Glazbi za ansambl i dvije glumice, koja uključuje recitiranje recepta za sufle, uz puhački sekstet). Uskoro razvija potpuno prepoznatljiv stil snažnih dijatonskih, harmonijski statičnih situacija kompleksnih ritamskih obrazaca, te stvara ogroman opus koji seže od komorne i solističke, do koncertantne,
simfonijske, vokalne, baletne, operne, scenske, televizijske i filmske glazbe. Niz od pet Metamorfoza (1988.) nadahnut je Kafkinom pripovijetkom Preobražaj. Metamorfoza 2 poslužila je i kao materijal za glavnu temu filma The Hours (Sati), nagrađivanu psihološku dramu iz 2002. godine, koju je režirao Stephen Daldry. Filmska glazba The Hours Philipa Glassa nominirana je za najprestižnije svjetske nagrade (Academy Award - Oscar, Golden Globe, Grammy i dr.), osvojivši Nagradu BAFTA za najbolju filmsku glazbu. U glazbi su korišteni i ulomci iz njegovih prethodnih djela, poput opere Satyagraha. Glazbu su za klavir solo obradili Michael Riesman i Nico Muhly.
Zrinka Matić
***
Kao jedna od vodećih pijanistica posvećenih Novoj glazbi, Branka Parlić izvodi glazbu minimalističkih i postminimalističkih skladatelja druge polovice 20. stoljeća i prvih desetljeća 21. stoljeća. Njezine izvedbe Philipa Glassa, Michaela Nymana, Wima Mertensa, Arva Pärta i drugih imaju više od pet milijuna pregleda na YouTubeu, što je čini jednom od najzapaženijih izvođača Nove glazbe.
Jedan od prepoznatljivih aspekata njezinih koncerata je specifičan vizualni identitet, s posebnom pažnjom usmjerenom na dizajn svjetla i vizuala, pa čak i dizajn letaka i plakata za koncerte.
Od 2004. godine britanska televizija CLASSIC FM TV počela je emitirati video uradak Chaos Charlesa Stewarta na glazbu Gnossienne br.1 Erika Satieja u izvedbi Branke Parlić, a isti televizijski kanal emitirao je snimku njezine koncertne izvedbe skladbe Metamorphosis br. 2 Philipa Glassa.
Branka Parlić nastupa diljem Europe na solo recitalima i raznim glazbenim i filmskim festivalima, te održava predavanja o razvoju Nove glazbe. Česta je gošća u Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, Hrvatskoj, Sloveniji, Francuskoj, Njemačkoj, Austriji, Mađarskoj, Švicarskoj, Nizozemskoj, Engleskoj, Danskoj itd. Sudjelovala je na renomiranim festivalima klasične glazbe, poput Muzičkog biennala Zagreb, Festivala Gandusiana i Motovunskog filmskog festivala u Hrvatskoj, Grad teatar – Budva u Crnoj Gori, Skopsko ljeto i Bitoljski festival u Makedoniji, Festival NOMUS u Novom Sadu, Festival Ring Ring, Festival Jazz in Church u Bukureštu, Festival NIMUS u Nišu, Festival filmskog scenarija i Exit festival u Srbiji itd.
Nakon diplome na klavirskom odsjeku Fakulteta glazbene umjetnosti u Beogradu 1979. godine, u klasi profesorice Olge Mihailović, Branka se usavršavala kod profesora Pierrea Sancane na Međunarodnoj ljetnoj akademiji u Nici. Od 1980-ih godina posvećena je promicanju i izvođenju glazbe francuskog skladatelja Erika Satiea, kao i minimalističkih i postminimalističkih skladatelja 20. i 21. stoljeća. Njezina je i prva snimka glazbe Erika Satieja u jugoistočnim dijelovima Europe, LP Initiés iz 1988. godine. Godine 1999. objavljuje stare i nove snimke izvedbi Satiejevih djela, Initiés ’88 – Initiés ’99, a 2006. objavljuje djela za klavir solo Philipa Glassa na CD-u Metamorphosis. U studenom 2012. snimila je novi materijal za ploču Satie & Beyond u Koncertnoj dvorani Harmonie Centra u Leeuwardenu, s djelima Erika Satieja, Grahama Fitkina, Jeroena van Veena i Philipa Glassa. Isti je program predstavila 2013. u Londonu (Covent Garden) i Liverpoolu (Hope University).
Osim solističkog klavirskog i komornog repertoara, Branka izvodi i glazbu rađenu za filmove Erika Satiea, Michaela Nymana, Philipa Glassa i Nina Rote. Tijekom 2011. godine održala je niz koncerata posvećenih stotoj obljetnici rođenja skladatelja filmske glazbe Nina Rote.
Praizvela je 20 klavirskih etida Philipa Glassa zajedno s pijanisticama Nadom Kolundžijom i Natašom Penezić na koncertu Self Portrait u Beogradu 2015. Iste godine svirala je program Satie & Beyond na ciklusu Lunchtime koncerata u Royal Festival Hallu u Londonu. Zajedno s pijanisticom Natašom Penezić sudjelovala u prvoj integralnoj izvedbi poznatog djela Erika Satieja Vexations u Aarhusu 2016. godine. Održava dva koncerta na prestižnim londonskim pozornicama: St Martin in the Fields 2019. i St John’s Smith Square 2020.
Za novu dvostruku ploču Initiés 2017 u izdanju Triston Master Recordings SCHOPPER u Švicarskoj i suizdavača Odličan hrčak u Srbiji, dobila je je srebrnu medalju Global Music Awardsa 2020.
Branka Parlić djeluje kao umjetnička voditeljica koncertnog ciklusa Nove uši za Novu glazbu. Članica je Ansambla za drugu novu muziku (ADNM), koji djeluje od 1977. a posvećen je glazbi za klavijature.
Erik Satie (1866.-1925.)
Philip Glass (1937.)
Glazba iz filma The Hours – izbor
