Vanity Fair proglasio ga je “najzanimljivijim inovativnim pijanistom u jazzu u posljednjem desetljeću”, The L.A. Times “elegantnom snagom glazbene invencije“, The New Yorker “živućom legendom”, a slavni pijanist Jason Moran rekao je: “On je za klavirom poput LeBrona Jamesa na košarkaškom igralištu, on je savršenstvo.” Riječ je o Fredu Herschu, jazz pijanistu i skladatelju koji je petnaest puta nominiran za nagradu Grammy i redovito osvajao najprestižnije jazz nagrade, uključujući priznanje Doris Duke 2016., titulu jazz pijanista godine 2016. i 2018. od Udruge jazz novinara te Prix Honorem de Jazz od L'Académie Charles Cros 2017. za cjelokupnu karijeru. Francuski časopis Jazz proglasio ga je Međunarodnim jazz umjetnikom 2021. Također je dobitnik počasnih doktorata na Grinnell Collegeu i Northern Kentucky Universityju.
Jedan je od najistaknutijih solista današnjeg jazza, glazbenik koji svojim izvedbama uvjerljivo priča priče. Za njega je iznimno važna komunikacija s publikom, koja mu, ako ju osvoji, može dati dodatnu energiju za nastup kako bi se osjećao potpuno prisutan i u zoni. Želi da prisutni budu dirnuti i poneseni, da osjećaju s njim dok istražuje tijekom svirke, da koncert za njih bude neka vrsta transformativnog iskustva. Osim jazz standarda, Hersch izvodi i vlastite skladbe. Kao autor nadahnjivao se glazbom Theloniousa Monka, Waynea Shortera, Dukea Ellingtona i Kennyja Wheelera. Njegova su djela upečatljiva, osvajaju lirskim intenzitetom, zrače razrađenim harmonijama i isprepletenim kontrapunktom, bezvremenskom melodijskom invencijom, a nerijetko i neodoljivim brazilskim grooveom. Svoje skladbe nastoji učiniti pamtljivima. Kad radi na melodijama, pokušava ne pisati previše jer želi ostaviti prostor za improvizacije – svoje i svojih suradnika. Sklon je pisanju kratkih skladbi, osim kada piše djela potpuno notirane suvremene klasične glazbe.
Hersch je iskustvo stjecao na njujorškoj jazz sceni slušajući koncerte glazbenika koji su sudjelovali u stvaranju povijesti jazza, primjerice Milesa Davisa, ali i svirajući s legendama. Iznimno osjetljiv i intuitivan umjetnik, poznat je po sviranju kroz koje ispoljava dubinu emocija i uzbudljivu iskru invencije. Zato je ostvario suradnje s velikanima jazza kao što su Joe Henderson, Stan Getz, Art Farmer, Toots Thielemans, Lee Konitz, Paquito D'Rivera, Phil Woods, Cecile McLorin Salvant, Chris Potter, Avishai Cohen, Miguel Zenón i drugi. No ostvario je i iznimnu karijeru kao vođa sastava. Na vlastitim albumima pokazao je veliku svestranost. Snimio je vlastite skladbe, ali i jazz standarde te obrade djela poznatih jazz glazbenika različitih poetika, poput Ornettea Colemana, Theloniousa Monka, Sonnyja Rollinsa, Charlieja Parkera i Waynea Shortera, kao i klasike, tango, Jobimove bossa nove, djela brazilskih suvremenih autora... Osim što su mu ti standardi i autori bliski po razumijevanju jazza, Hersch ih prilagođava svojoj osobnosti. Nastoji s poštovanjem pristupati tim skladbama, naučiti ih točno kako su napisane, a ako postoji tekst – naučiti ga. No uz to voli imati vlastito stajalište o svemu što svira, prosijati to kroz svoj glazbeni filter.
Kao vođa sastava Hersch je snimio sedamdesetak albuma, a glazbeni su mu partneri bili Esperanza Spalding, Enrico Rava, Anat Cohen, Julian Lage, Ralph Alessi, Norma Winstone, Nancy King, Bill Frisell, Kurt Elling, Gary Burton, Joe Lovano, Diana Krall, Charlie Haden i drugi slavni jazzisti. Među njegovim posebno cijenjenim izdanjima su oni snimljeni u duu ili triju, ali i solo, kako će nastupiti i u Hrvatskom kulturnom domu u Splitu.
Od slavnih pijanista koji su svirali i snimali solo na njega su najsnažniji dojam ostavili Earl Hines, Paul Bley, Jaki Byard, Teddy Wilson i Art Lande. U solo izvedbama pliva poput ribe u vodi. Zapravo, ne planira programe za svoje solo nastupe sve dok ne izađe na pozornicu. Obično ima ideju o tome kako želi započeti, ali onda sve teče odatle. Za njega nije važno što svira, već kako svira. Tijekom solo nastupa doima se kao da meditira svirajući. Svira zatvorenih očiju otkad je bio malo dijete. Osim što se specijalizirao za solo nastupe koji oduzimaju dah, objavio je trinaest solo albuma. Jazz Times ocijenio je njegovo solo sviranje kao “potpunu, samodostatnu, jedinstveno čistu umjetničku formu”, dok je All About Jazz primijetio da “kada je riječ o umjetnosti solo klavira u jazzu, postoje dvije klase izvođača: Fred Hersch i svi ostali.” Za njegov solo album Songs From Home iz 2020. All About Jazz je napisao da je to “poruka tišine i nade usred patnji koje prolazimo u životu”. Kad svira solo, usredotočen je na sam čin sviranja i zvuk klavira, na pronalaženje osjećaja za djelo koje izvodi i akustiku određenog prostora u kojem se koncert održava, osluškujući povratnu informaciju o zvuku. Za solo koncerte uvijek priprema poseban program s djelima velikih jazz skladatelja kao što su Wayne Shorter i Thelonious Monk, glazbom iz Brazila i standardima iz Velike američke pjesmarice, koji mogu uključivati i skladbe Beatlesa, Billyja Joela i Joni Mitchell. Godine 2006. Hersch je, u 75-godišnjoj povijesti legendarnog njujorškog jazz kluba Village Vanguard, postao prvi umjetnik koji je svirao cjelotjedni angažman kao solo pijanist. Njegovo drugo solo gostovanje u klubu dokumentirano je na albumu Alone at the Vanguard, nominiranom za nagradu Grammy. To je tek jedna od pet snimaka koje je ostvario u tom kultnom klubu i objavio na albumima.
Album Open Book iz 2017. bio je, kao što naslov implicira, njegov najotvoreniji i najintimniji solo istup te je 2018. bio nominiran za dvije nagrade Grammy. Objavljivanje tog albuma poklopilo se s objavljivanjem njegovih hvaljenih memoara Good Things Happen Slowly. Knjiga uvjerljivo otkriva priču o njegovu životu u glazbi, zajedno s iskrenom ispovijedi o zdravstvenim problemima. Hersch je, naime, prvi deklarirani homoseksualac i HIV-pozitivan jazz glazbenik. Washington Post i New York Times uvrstili su je među pet najboljih memoara u 2017., a Udruga jazz novinara proglasila ju je najboljom knjigom o jazzu 2018. Njegova je priča ispričana i kroz dugometražni dokumentarac The Ballad of Fred Hersch hvaljenih redateljica Carrie Lozano i Charlotte Lagarde, koji je premijerno prikazan u rasprodanoj dvorani na prestižnom Full Frame Film Festivalu 2016. U memoarima govori o suočavanju sa svojom osobnošću – u privatnom životu i u glazbi. Godinama je živio podijeljen život kao gay muškarac u svijetu jazza, ali je na kraju pomirio oba ta dijela sebe. Također, odluka da javno objavi da ima HIV potaknula je neke ljude da učine isto kako bi znali tko su im prijatelji i tko će ih podržati. Kroz taj je proces shvatio i da mora živjeti jedinstven život želi li biti bolji umjetnik. Već dva desetljeća Hersch je strastveni glasnogovornik i prikupljač sredstava za službe za AIDS i obrazovne agencije. Organizator je brojnih kućnih koncerata te je nastupio na četiri dobrotvorna albuma koje je producirao, kao i na mnogim humanitarnim koncertima, uključujući Classical Action: Performing Arts Against AIDS i Broadway Cares/Equity Fights AIDS. Zahvaljujući njegovu ugledu, glazbenici su u tim projektima sudjelovali bez naknade. Do danas je njegovim trudom prikupljeno više od 300.000 dolara. Također je bio glavni govornik i izvođač na međunarodnim medicinskim konferencijama u SAD-u i Europi. Godine 2020. prikupio je 50.000 dolara za Jazz Foundation of America s ograničenim izdanjem duo EP-ja uživo s pjevačicom Esperanzom Spalding i s Eight x 88, streaming događajem iz Steinway Halla koji je uključivao osam najvećih njujorških jazz pijanista u solo i duo formatima.
Davor Hrvoj
