Lovre Marušić svoju je međunarodnu reputaciju potvrdio osvajanjem srebrne medalje na prestižnom Međunarodnom pijanističkom natjecanju Cleveland u SAD-u 2021. godine. Dobitnik je i brojnih drugih značajnih nagrada na uglednim pijanističkim natjecanjima, među kojima se ističu prva nagrada na 20. međunarodnom natjecanju Santa Cecilia u Portu (2018.), prva nagrada na Međunarodnom natjecanju IMF u Parizu (2018.) kao i prva nagrada, nagrada žirija i nagrada publike na Međunarodnom pijanističkom natjecanju Isidor Bajić u Novom Sadu (2016.). Godine 2021. postao je laureat nagrade Ivo Vuljević Hrvatske glazbene mladeži.
Prvu poduku iz klavira dobio je od Rozarije Samodol u rodnom Omišu. Na poziv slavne ruske pijanistice Natalije Trull, 2006. godine odlazi u Moskvu na Centralnu muzičku školu pri Državnom konzervatoriju Petar Iljič Čajkovski, koju je uspješno završio 2011. godine. Studij na Muzičkoj akademiji u Zagrebu započeo je u klasi Rubena Dalibaltayana, a nastavio i diplomirao u klasi Ljubomira Gašparovića. Poslijediplomski studij nastavlja na Hochschule für Musik Franz Liszt u Weimaru u klasi Grigorija Gruzmana. Dobitnik je Rektorove i Dekanove nagrade za iznimne rezultate tijekom studija.
Ostvario je nastupe s eminentnim orkestrima i vrhunskim komornim sastavima poput The Cleveland Orchestra, Orkestra Mariinski teatra, Zagrebačke filharmonije, Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije, Vojvođanskih simfoničara, Beogradskih simfoničara, Irkustske filharmonije, Simfonijskog orkestra HNK-a Split te Zagrebačkih solista i Splitskih solista.
Kao solist i komorni glazbenik nastupa na raznim festivalima i koncertnim ciklusima diljem Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Kosova, Austrije, Njemačke, Portugala, Lihtenštajna, Rusije, Francuske i SAD-a. Trenutno je zaposlen na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u zvanju asistenta na klavirskom odjelu te je umjetnički voditelj Međunarodnog festivala komorne glazbe Ostinato u Omišu. Generalno zastupništvo potpisao je s tvrtkom CristoforiumArt.
Sopranistica Olesya Tokarenko (Odesa, 1983.) završila je Institut za glazbu Glier u Kijevu 2003., a diplomu je stekla na Nacionalnoj glazbenoj akademiji Čajkovski u Kijevu 2008. godine. Laureat je Međunarodnog natjecanja Krimski valovi u Ukrajini (2013.) te Međunarodnog natjecanja Caspi art u Turskoj (2019.). Od 2012. do 2017. godine predavala je solopjevanje na Nacionalnom sveučilištu Grinčenko u Kijevu. Od 2016. radila je u Nacionalnom domu orguljaške i komorne glazbe Ljatošinski kao umjetnica najviše kategorije, a od 2019. djelovala je kao solistica Opernog studija Nacionalne glazbene akademije Čajkovski u Kijevu. Godine 2022. debitirala je na pozornici Hrvatskog narodnog kazalištu u Splitu u ulozi Violette u Verdijevoj operi La Traviata. Njezin bogati repertoar uključuje čitav niz uloga u operama talijanskih i ruskih skladatelja, kao i velika vokalno-instrumentalna djela te umjetničke popijevke.
Splitski virtuozi ove godine obilježavaju desetu obljetnicu svojeg osnutka. Brojne kritike hrvatskih i inozemnih novina s oduševljenjem prate koncerte ovog komornog orkestra od prvog nastupa do danas. Održali su više od 50 koncerata diljem Hrvatske, a više od 100 glazbenika iz 18 zemalja sviralo je u ansamblu. Nastupili su s mnogim uglednim hrvatskim i inozemnim glazbenicima diljem Hrvatske i u Njemačkoj.
Violist i dirigent Wladimir Kossjanenko studirao je violu u klasi Vladimira Stopičeva na Državnom konzervatoriju u Sankt Peterburgu, a magistrirao u klasama Petera Ochsenhofera i Thomasa Kakuske na Sveučilištu za glazbu u Beču. Usavršavao se u klasi Michaela Kugela na Kraljevskom konzervatoriju u Gentu u Belgiji. Godine 1999. dobio je Europsku nagradu za komornu glazbu u Parizu, a 2003. nagradu Pasticcio austrijskog radija ORF. U proteklih 25 godina svirao je više od 600 koncerata kao solist i komorni glazbenik u najznačajnijim koncertnim dvoranima. Surađuje s brojnim uglednim glazbenicima, snima nosače zvuka i održava majstorske radionice. Od 2008. predaje violu i komornu glazbu na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu. Godine 2019. dobio je nagradu Zlatni Grgur za izniman doprinos glazbenoj sceni grada Splita.
Kada je Wolfangu Amadeusu Mozartu (1756. - 1791.) bilo šesnaest godina, s ocem je posjetio Milano radi premijere svoje opere Lucio Silla, K. 135. Bio je oduševljen kastratom Venanzijem Rauzzinijem koji je tumačio glavnu ulogu Cecilija. Pjevao je kao anđeo, izjavio je Mozart. Tri tjedna kasnije Mozart je skladao motet Exultate, jubilate, KV 165, kako bi pokazao svu raskoš Rauzzinijeva talenta. Skladba je praizvedena 16. siječnja 1773. u crkvi San Antonio u Milanu. Mozart je svoje novo djelo nazvao motet, a takvo je djelo u 13. stoljeću definirano kao glazbeno djelo s riječima. U renesansi je motet postao razrađeniji s kontrapunktskim teksturama, a ovaj oblik imao je dva formata: sakralni i svjetovni. U 18. stoljeću definiran je kao sveta latinska solokantata, prema suvremenom glazbenom flautistu i teoretičaru Johannu Quantzu. S izuzetkom kratkog recitativa kojim počinje drugi stavak, Mozartovo je djelo zapravo minijaturni koncert (Allegro, Andante i Presto) za koji se teško može reći da je po svojoj ljepoti i osjećajnosti inferiorniji od pravog instrumentalnog koncerta.
Joseph Haydn (1732. - 1832.) ostavio je velik broj djela u oblicima kojima je praktički udahnuo nov život i po kojima je najpoznatiji: 104 simfonija, 68 gudačkih kvarteta, 62 klavirske sonate te 45 klavirskih trija. U usporedbi s tim, broj njegovih koncertantnih djela znatno je manji, tim više što je za mnoga od tih djela upitno Haydnovo autorstvo. Stalno mjesto na koncertnim podijima danas su zadržala tek dva Koncerta za violončelo i orkestar (u C-duru i D-dur) te Koncert za klavir i orkestar u D-duru, Hob. XVIII/11, koji je uvjerljivo najpopularniji i najizvođenijih od ukupno 11 Haydnovih klavirskih koncerata.
Od 1761. godine do smrti Haydn je bio u službi na dvoru Eszterházyjevih. Prekretnica je, međutim, bila 1779. godina, kad je iz novog ugovora izbačena ranija klauzula po kojoj je morao pisati glazbu isključivo za poslodavca, nije smio kopirati djela, a bez suglasnosti poslodavca nije smio ni skladati za druge. S novim je ugovorom Haydn mogao skladati djela za druge naručitelje i prodavati ih. Time je počela rasti njegova popularnost u Europi. U tom je razdoblju skladao i Koncert za klavir i orkestar u D-duru. Iako postoji 20-ak izvora ovog koncerta, ne postoji izvorni Haydnov. Tako nije poznat datum skladanja, a muzikolozi smatraju da je napisan prije 1782. godine. Dvije izdavačke kuće objavile su koncert 1784. godine - bečka Artaria i pariški Boyer. Tipičan trostavačni koncert otvara poletan Allegro, slijedi prekrasan lirski Un poco adagio. Zasigurno najveću popularnost ima vrckavi treći stavak Rondo all'ungharese, čiju glavnu temu donosi solist, a onda ponavlja orkestar. Bio je to vrlo egzotičan stavak za ono doba, a zanimljivo je kako u njemu Haydn koristi i melodiju koju je čuo u plesu siri kolo, koji se plesao u Bosni i Dalmaciji.
Otprilike jednu trećinu svojih simfonija Mozart je skladao u samo dvije godine - od 1772.
do 1774. Simfonija br. 29 u A-duru, K. 201, nastala je početkom 1774., otprilike u vrijeme kada je napunio 18 godina. Upravo se s ocem vratio iz posjeta Beču, gdje je čuo najnovija djela Haydna i drugih skladatelja. Čini se da ga je to iskustvo nadahnulo da napiše niz važnih novih djela. Muzikolog Elfred Einstein piše:
Uza svu skromnu instrumentaciju Simfonije u A-duru (gudači, oboe i rogovi) dovoljno je da pogledamo početak prvog stavka Allegro moderato koji poput kakva opetovanog pitanja donose gudači, a ponavlja cijeli orkestar. Ovdje se osjeća nova potreba osnaženja simfonije imitacijom te njezina izbavljenja iz područja čisto dekorativne glazbe upotrebom profinjenih detalja, što je inače karakteristično za komornu glazbu. Sami instrumenti mijenjaju karakter: gudači postaju duhovitiji, puhači gube sve što je bučno, u figuraciji je ispušteno sve što je konvencionalno. Novi se duh očituje u svim stavcima: u drugom stavku Andante, koji ima delikatnu formu stavka pisanog za gudački kvartet, obogaćenu dvama parovima puhačkih instrumenata; u Menuetu, s njegovim kontrastima ljupkosti i gotovo beethovenovske žestine; u finalu u jednom Allegro con spirito, koji je zaista con spirito i u kojem se nalazi najbogatiji i najdramatičniji razvojni dio (provedba) koji je Mozart do tada napisao. Razumljivo je kako je ova simfonija zadovoljavala skladatelja čak i u njegovu bečkom periodu i da ju je izvodio na svojim "akademijama" s neznatnim izmjenama u partituri.
