🢂 ULAZNICE ZA IZVEDBU 15. SVIBNJA U 20:00
„Splitski velovaroški pučki intimist i pomodar (amerikanizam, foxtrot, "komanđan", bubikopf). ST nostalgičar s Rive, Marmontove, Šperuna i Geta...“ (Silvije Bombardelli o Tijardoviću u članku iz 1995. povodom stote godišnjice Tijardovićeva rođenja).
Ivo Tijardović, bio je jedinstvena umjetnička osobnost u povijesti grada Splita - duhoviti skladatelj opereta ujedno je bio i pisac libreta nadahnutih duhom i poviješću grada; znao je svoje impresije dočarati i likovno – u brojnim ilustracijama i karikaturama, koje je vezao uz svoja kazališna djela, ili kojima je portretirao svoje prijatelje i poznanike. Bio je i redatelj, koreograf, kostimograf i scenograf, a ujedno i organizator koji je znao okupiti i uvježbati glazbenike. Intendant i ravnatelj opere splitskog HNK, a potom i HNK u Zagrebu, te ravnatelj Državnog simfonijskog orkestra, skladao je osim kazališnih djela i orkestralnu, komornu, te filmsku glazbu. Piše osam opereta, od kojih najpoznatije, Spli'ski akvarel i Mala Floramye, ostaju trajno na repertoaru hrvatskih kazališta. Tu su i opere Dimnjaci uz Jadran, Marko Polo, Dioklecijan, mjuzikl Katarina Velika i glazbena komedija Doživljaj u Šangaju nastala 1937. godine, koju nanovo otkrivaju i u obliku glazbenog igrokaza postavljaju Komorni orkestar Tijardović, dirigent Hari Zlodre i redatelj Ivan Leo Lemo i niz solista o sto tridesetoj obljetnici rođenja skladatelja.
Ivo Tijardović, rođen u Splitu 1895. godine u kući uz istočne zidine Dioklecijanove palače, već u školskoj dobi piše svoje prve skladbe. Netom nakon što je maturirao, počinje Prvi svjetski rat, zbog kojeg je isprva mobiliziran u austrijsku vojsku, a kasnije uspijeva prebjeći u Italiju a potom prelazi na suprotnu stranu i bori se na solunskom frontu. Po završetku rata odlazi na studij arhitekture u Beč. Privlači ga kazalište te prekida studij i 1921. upisuje Dramsku školu u Zagrebu.
Profesionalnu umjetničku karijeru počeo je 1922. u novoosnovanom Narodnom kazalištu u Splitu, ne samo kao dirigent i scenograf, nego i kao redatelj, kostimograf, te koreograf. Uskoro piše i svoja prva djela za kazalište. Bio je uglavnom samouk u glazbi, ali to ga ne sprječava da postupno razvije prepoznatljivi operetni glazbeni rukopis, u nizu djela koja će nastati narednih godina. Prvo od njih je opereta Pierrott Ilo, koju prikazuje te iste godine na splitskoj sceni. Godine 1926. slijede Mala Floramye i Kraljica lopte, a potom Spli'ski akvarel 1928. i Zapovijed maršala Marmonta 1929.
Njegove operete doživljavaju velik uspjeh i na zagrebačkim premijerama, a posebno za Zagreb sklada operetu Jurek i Štefek.
Nakon ukidanja stalnog kazališta u Splitu, Tijardović je aktivan u Splitskom kazališnom društvu, gdje priprema niz djela. Od 1929. do 1933. vodio je u Zagrebu, zajedno s muzikologom Pavlom Markovcem, glazbeni odsjek tvrtke za proizvodnju gramofonskih ploča Edison Bell Pencala. Povremeno je boravio u Berlinu, gdje je za filmske kuće Ufa i Tobis napisao glazbu za nekoliko filmova, među ostalima Princezu koralja (Korallenprinzessin), U progonstvu cara Dioklecijana i Mali Ivica. Tamo je radio i na mjuziklu Avantura u Šangaju, na njemački libreto Alana S. Dalea, koji objavljuje 1937. u Beču.
Godine 1940. vraća se u Split i postaje intendant novoformiranog stalnog kazališta. Već 1941. u ratnim okolnostima glazbeni život u gradu zamire. Tijardović pristupa Narodnom oslobodilačkom pokretu, a kasnije partizanima, a u to vrijeme sklada brojne pjesme i obrade narodnih pjesama, od kojih najpopularnija ostaje Marjane, Marjane.
Nakon rata postaje upraviteljem ondašnjeg Kazališta narodnog oslobođenja Dalmacije, a potom u Zagrebu postaje intendant Hrvatskog narodnog kazališta i direktor Državnog simfonijskog orkestra, odnosno Zagrebačke filharmonije.
U to doba prestaje skladati operetu i sklada niz ozbiljnijih djela, među kojima su opere Dimnjaci uz Jadran (1950.) i Marko Polo (1955.), kao i scensku glazbu (Ribarske svađe C. Goldonija 1956.). te kasnije nastalu operu Dioklecijan, koja dosada nije izvedena. Sklada i niz komornih skladbi, pjesama i zborova, te glazbu za filmove.
Od ostalih djela izdvaja se scenska glazba za Marulićevu Juditu, koju je poslije doradio i pretvorio u kantatu, koja je praizvedena u listopadu 1940. godine u povijesnom kazalištu u Hvaru, a odmah potom 5. prosinca iste godine njezinom je izvedbom svečano otvoreno kazalište u Splitu.
Dobitnik je Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo. Umire u Zagrebu 1976.
Avantura u Šangaju, originalnog naziva Min, napisana 1936. u Berlinu i objavljena 1937. u Beču prvi je put izvedena u Zagrebu koncertno, a potom u Osijeku 1958. te u Splitu 1963.
Do njezina je nastanka došlo preko poznanstva - kako Ivo Tijardović zapisuje u tekstu objavljenom u knjižici za izvedbu operete Min u HNK Split 1963. - prilikom izvedbe Male Floramye u Dubrovniku 1934. Tamo upoznaje bečkog kritičara Schreyvogela, koji ga je – oduševivši se Floramye i reakcijama publike, nagovorio da se napiše operetu internacionalnog sadržaja na njemački libreto, obećavši mu da će u Split uputiti „jednog dobrog libretista iz Beča“ i naći nakladnika. Tijardović je bio zainteresiran, te je libretist Andor Nemeth (Alan Steven Dale bio je njegov pseudonim za anglo-saske zemlje) doputovao u split. Tijarodivć i Nemeth zajednički su se odlučili smjestiti radnju na Daleki istok, u Šangaj, u vrijeme kineskog građanskog rata, koji će pružiti okruženje špijunsko-ljubavnog zapleta djela.
„Vrijeme radnje je 1927. godina, kada je bjesnio taj građanski rat i kada se upravo u Šangaju imperijalisti u svojim settlementima široko razvili aktivnost obavještajnih službi, jer su svi – i Britanci i Amerikanci i Japanci i drugi – htjeli zagospodariti situacijom u Kini. U toj obavještajnoj gužvi jedna strana nastojala je po svaku cijenu saznati namjere druge strane, a vlastite planove svi su budno prikrivali… Japanska obavještajka Min Sai Ćo, koja se predstavljala kao „progonjena Kineskinja“, upada u stan britanskog obavještajca, kapetana Reginalda Smileya, koji je tek nastupio na dužnost u britanskom settlementu. Ona tu tobože traži „zaštitu“ od „kineske soldateske“, a to su ustvari njeni suradnici, japanski obavještajci, koji sve to udešavaju da zavaraju mladog britanskog kapetana i otkriju planove Britanaca. Reginald se zaljubi u mladu i neobično privlačnu Min, ali se u međuvremenu i ona iskreno zaljubi u njega. Ta nepredviđena okolnost poremetila je kombinacije njenih naredbodavaca, koji su računali na tradicionalnu odanost svakog Japanca domovini. Rezultat je toga tragičan kraj ove ljubavne pustolovine: Min završava svoj mladi život pred puščanim cijevima svojih sunarodnjaka, što se tek naslućuje na sceni. Kao protuteža, u djelu se javlja još jedan par, Jessye Monrey i Hank Dodsworth, dvoje avanturista iz Evrope. Ne zna se tačno koje su nardnosti, što im je zanimanje i što namjeravaju, osim da žele živjeti na lak način. Oni su nosioci vedre note u djelu.“
Tako Ivo Tijardović opisuje radnju svog mjuzikla, koji svojim završetkom – kada mladu Min otkriju i odvedu japanski vojnici – osigurava slatko-gorku notu nostalgije koju nosi kratka šangajska avantura.
O svojoj glazbi Tijardović zapisuje
„Muzika koja je imala poslužiti kao podloga ovom libretu također me je privukla. Upravo u to vrijeme radio sam na muzici za jedan film njemačke produkcije (UFA) a na temu o Japanu i stoga sam posjećicao bogati muzički arhiv i diskoteku Japanskog instituta u Berlinu. Tamo sam imao priliku podrobno upoznati muziku Dalekog istoka, koja mi je tada mnogo poslužila za ovo djelo (a mnogo godina kasnije i za moju operu „Marko Polo“). Isto tako zainteresirala me je i mogućnost da za ovu partituru, uz obligatni simfonijski, upotrebim i jazz-orkestar. Tako sam sve plesne brojeve pisao i instrumentirao za jazz-sastav, a sve lirske dijelove i finale sa finalettom za simfonijski. U tom sastavu značajnu ulogu imaju dva klavira koji zahtijevaju vrsne muzičare. Šarolikost i zanimljivost partiture je u tome što se u njoj evropska muzika i muzički motivi Dalekog istoka stalno prepliću. Ovo djelo, naravno, nema ništa zajedničko s mojim folklornim muzičko-scenskim radovima, ali je sve u njemu građeno na mom melodijsko muzičkom potezu, koji su i publika i kritika prihvatili.“
Po završetku djela 1936./37. trebalo je doći do izvedbe u Beču, koju je međutim spriječio početak Drugog svjetskog rata, tako da je do praizvedbe došlo na koncertnoj izvedbi 5. srpnja 1952. u Zagrebu, sa Simfonijskim orkestrom, solistima Nadom Tončić, Ružom Cvjetičanin, Nonijem Žunecom i Franjom Paulikom, a dirigirao je sam Tijardović. Djelo je izvedeno i na Dubrovačkim ljetnim igrama, kao i 1957. na radio-stanici Budimpešta u prijevodu na madžarski. Sljedeće godine, pod naslovom Min, u prijevodu libreta na hrvatski jezik koji je načinio Tijardović, mjuzikl je prvi put scenski izveden u Narodnom kazalištu u Osijeku, a 1963. uslijedila je prva izvedba u Narodnom kazalištu u Splitu. Dirigirao je Karlo Radinger, redatelj je bio Borivoj Šembera, kostimografkinja Jagoda Buić, koreografkinja Franka Hatze, a solisti su bili: Slaven Smodlaka (Reginald Smiley), Mirjana Dulčić (Min Sai Ćo), Berislav Mudnić (Hank Dodsworth), Tonka Štetić i Dosija Košćina (Jessye Monrey), te članovi Zbora Narodnog kazališta u Splitu u manjim ulogama (Andrija Petej, Vinko Varvodić, Tomo Milatić, Zlatko Fajt, Pero Vrca, Tješivoj Cinotti), uz orkestar, balet i „Mali sastav Džekija Srbljenovića“.
Za novu izvedbu Tijardovićeve Avanture u Šangaju u Hrvatskom domu Split, originalnu orkestraciju adaptirao je dirigent Hari Zlodre, transkripcijom za komorni sastav salonskog stila koji je u skladu s vremenom radnje, odnosno nastanka samog djela.
Zrinka Matić
Riječ redatelja
Volim Ivu Tijardovića. Rođen sam 1976., iste godine kada je maestro napustio ovaj svijet i svaki put kada ga režiram osjetim neku posebnu radost i odgovornost te zbilja veliku želju da budem dorastao njegovom djelu, da nastavim gdje je stao, da širim radost življenja, ljepotu stvaranja i važnost kreativnog prožimanja. U godini kada grad Split slavi 130 godina od rođenja Ive Tijardovića i Jakova Gotovca, iznimna je čast režirati Avanturu u Šangaju, taj nanovo otkriveni operetno melodramski dijamant koji nas fabularno vodi čak na Daleki istok. Još jednom nam je Tijardović pokazao kako svojim djelom širi kozmopolitski duh i kako je pod njegovom teatarskom pelerinom svijet dohvatljiv, prepoznatljiv, umrežen, savršen. Po habitusu sam orijentalist i volim te romantične ekspedicije u daleke kulture koje nama, rođenim zapadnjacima pojačavaju maštu. Ipak, ono što najviše zaškaklje, ne samo maštu, već i srce, to je glazba ove šangajske avanture. Neodoljiva, lakopamtljiva, nostalgična, seksi, sjetna, koketna, pogodna za plesanje, pjevanje i plakanje svih vrsta suza, onih koje teku iz ranjenog srca, ali i suza radosnica. Koliko god je šteta što nam ove arije nisu već desetljećima na intimnom i institucionalnom repertoaru, poput općepoznatih melodija, tema i refrena iz Floramye i Akvarela, toliko je i veliki privilegij i ekskluzivnost što naše vrijeme i naše generacije imaju sreću otkrivanja ove divne i ljekovite glazbe. Tijardović je klasik, dio naše identitetske srčike, a opet, još uvijek je svjež, nov i daje nam mogućnost da se, opet, po prvi puta u njega zaljubimo. Maestro nas uči kako lako živjeti i kako duboko voljeti. Hvala mu!
Ivan Leo Lemo
Dirigent Hari Zlodre rođen je u Splitu 1967. godine, gdje je završio gimnaziju Vladimir Nazor i srednju Glazbenu školu Josipa Hatzea, odjel za klavir i teoriju. Diplomirao je studij dirigiranja 1993. godine, u klasi prof. Igora Gjadrova. Dobitnik je Rektorove nagrade 1992. godine za diplomsku predstavu Traviata G. Verdija u produkciji splitskog HNK. U Hrvatskom narodnom kazalištu Split djeluje od 1992. kao zborovođa i dirigent. U narednim sezonama postavlja premijere baleta Teuta (Papandopulo) i Đavo u selu (Lhotka), kao i reprize Rigoletta (Verdi). U narednim sezonama dirigira nizom repriznih predstava, te organizira ciklus koncerata Mladi glazbenici Splita. Surađuje s maestrima Nikšom Barezom, Pavlom Dešpaljem, Vjekoslavom Šutejem, Antoniom Pirolliem, Ricardom Capassom te dirigira operama: Trubadur (Verdi), Mila Gojsalića (Gotovac), La Bohème (Puccini), Carmen (Bizet), Mala Floramye (Tijardović), Aida (Verdi) i Stanac (Gotovac).
Od ožujka 2000. godine do rujna 2006. godine ravnatelj je Opere HNK Split i ravnatelj glazbenog programa Splitskog ljeta. U istom razdoblju organizira koncertnu sezonu nazvanu Glazbeni ponedjeljak u okviru koje su mu gosti hrvatski i strani vrhunski solisti i ansambli, kao i redovne blagdanske koncerte sa zborom i orkestrom splitskog HNK. Od scenskih djela u tom razdoblju dirigira: Labuđe jezero, Ščelkunčik (Čajkovski), Traviata (Verdi, premijerna produkcija), Ljubavni napitak (Donizetti), Luisa Miller (Verdi, gostovanje u Zagrebu), Spli’ski akvarel (Tijardović), Ero s onoga svijeta (Gotovac), Tosca (Puccini).
U kolovozu 2011. godine na 57. Splitskom ljetu za reprizno dirigiranje Ere s onog svijeta u Vrlici i premijernu izvedbu baleta Grk Zorba Theodorakisa osvaja nagradu Judita za najbolje umjetničko ostvarenje glazbenog programa.
Od rujna 1996. asistent je a kasnije i predavač opernih uloga na područnom odjeljenju Muzičke akademije u Zagrebu, s nastavom u Splitu. Od ožujka 2006. stalno je zaposlen na Umjetničkoj akademiji u Splitu. S orkestrom, zborom i solistima Umjetničke akademije u Splitu često nastupa, te postavlja niz predstava Didona i Enej Savitri, La traviata, Nikola Šubić Zrinjski, L’elisir d’amore, Le Nozze di Figaro, Die Zauberflöte)
Početkom 2008. godine sa skladateljem Mirkom Krstičevićem osniva Projekt Splithesis, čija je osnovna djelatnost praizvođenje djela hrvatskih skladatelja.
Jedan je od osnivača Komornog orkestra Tijardović 2023. godine.
Ivan Leo Lemo rođen je u Splitu. Godine 1999. diplomirao je kazališnu režiju i radiofoniju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Režirao je oko 120 predstava u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Makedoniji, Njemačkoj i Italiji. Neke od tih predstava su uspješno gostovale po domaćim i inozemnim festivalima te osvojile brojne nagrade.
Radio je od dječjih predstava, preko domaćih i stranih klasičnih i suvremenih autora do mjuzikla, opereta i opera u većini hrvatskih kazališta (HNK Split, HNK Zagreb, HNK Osijek, HNK Ivan pl. Zajc Rijeka, Kerempuh, Komedija, DK Gavella, teatar &TD, Kazalište Marina Držića Dubrovnik, Hrvatsko narodno kazalište Zadar, Hrvatsko narodno kazalište Šibenik, Gradsko kazalište mladih Split, INK Pula itd). Od dramskih predstava izdvajaju se Trainspotting, Marlene Dietrich, Kurve, Maskerata, Paraziti, Opasne veze, Tko se boji Virginije Woolf, Tramvaj zvani žudnja, Priče iz 1001 noći, Važno je zvati se Ernest, Leda, Hasanaginica, Ja koja imam nevinije ruke, San ljetne noći, Životinjska farma, Idealan muž, Amadeus, Bobočka ili drugih sto stranica Filipa Latinovića, Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, Zakon Zagore, Što je muškarac bez brkova itd., a od opernih/operetnih predstava Mala Floramye, Ivica i Marica, Traviata, Šišmiš, Medvjed, Kneginja čardaša, La Bohème, Figarov pir...
Tijekom sedam godina (od 2016. do 2023.), napisao je i režirao sedam cabareta (Cabaret Splićanke, Cabaret preko veze, Vla-Vla-Vlajland cabaret, Cabaret Split in space, Čudo, Cabaret Zagrepčanke i statičar, Cabaret Jugoslavenke) koji su također nagrađivani na domaćim i međunarodnim festivalima te bilježe rekordne gledanosti i statuse hitova. Predstave su mu gostovale po regiji te u Sjedinjenim Američkim Državama, Velikoj Britaniji, Venezueli, Italiji, Moldaviji, Rumunjskoj, Bugarskoj, Poljskoj, Rusiji, Kirgistanu... Dobitnik je nagrada za režiju predstave po vlastitom tekstu Vla-Vla-Vlajland cabaret na Međunarodnom kazališnom festivalu u Prištini 2020. godine te na Međunarodnom festivalu monodrame u Bitoli, zatim nagrada za režiju i dramaturgiju predstave Sretni ljudi HNK Mostar na Pozorišnim igrama u Jajcu 2023. te Nagrade hrvatskog glumišta 2023. za režiju predstave Zakon Zagore, Gradskog kazališta mladih u Splitu, kojoj je također i autor teksta. Ukupno, Zakon Zagore dobio je osam prestižnih nagrada, između ostalih, Nagradu za najbolju predstavu u cjelini na Festivalu glumca, Nagradu za najbolju predstavu mladog žirija na Danima satire te nagradu Judita na 70. Splitskom ljetu.
Predavao je glumu u operi na glazbenom odsijeku Umjetničke akademije u Osijeku, a isti kolegij predavao je i na glazbenom odsijeku Sveučilišta u Mostaru te Umjetničkoj akademiji u Splitu. Radio je i kao redatelj u zabavnom programu Hrvatske radio televizije, a režirao je i brojne festivale, revije, komercijalne evente. Trenutno predaje na Poslovnom veleučilištu u Zagrebu kolegij Organizacije događaja. Član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika te Hrvatskog društva dramskih umjetnika. Živi u Zagrebu.
Neda Pejković, sopran, upisuje Umjetničku akademiju u Splitu 2014. godine u klasi prof. Giorgia Suriana (Žana Marendić, docent). Sudjeluje u produkcijama koncerata, opera i opereta. Tijekom studija nastupa u ulozi Suzane u Figarovom piru W. A. Mozarta, te sudjeluje u opernim projektima Splitskog ljeta. Osvaja drugu nagradu na državnom natjecanju Lav Mirski u Osijeku 2017. godine. Iste godine pohađa majstorski tečaj kod Radmile Bakočević u Splitu. U srpnju 2017. godine debitira u opereti Kraljica lopte Ive Tijardovića, u ulozi Dragice. U produkciji opere Nikola Šubić Zrinski nastupa u ulozi Jelene 2018. godine. U operi Ljubavni napitak Gaetana Donizettia nastupa u ulozi Adine 2019. godine. U međuvremenu usavršava se kod Danielle Schillaci te gostuje na koncertima u mjestu Kolin u Češkoj. Godine 2020. diplomira Solo pjevanje završnim koncertom Stabat Mater G.B. Pergolesija u klasi Žane Marendić Bučević. Nakon studija uspješno prolazi audiciju i zapošljava se 2021.godine u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu gdje nastavlja s daljnjim angažmanima. U ožujku iste godine postaje vanjski suradnik Umjetničke akademije u Splitu. Tokom godine sudjeluje na natjecanjima Vinko Lesić u Splitu i Darko Lukić u Zagrebu. U suradnji s akademijom nastupa u ulozi Pamine u Mozartovoj Čarobnoj fruli. U travnju 2022. godine u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu debitira u operi Krabuljni ples Giuseppe Verdija u ulozi Oscara. U Srpnju debitira u ulozi Svećenice u operi Aida G.Verdija. U listopadu na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta pjeva solističku dionicu u Rekvijemu Gabriela Fauréa , te u studenom iste godine debitira u ulozi Anine u operi Traviata Giuseppea Verdija. U suradnji s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom 2024.godine pjeva solističku sopransku dionicu u Rekvijemu W.A.Mozarta u crkvi Male braće. U ožujku 2025.godine debitira na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u operi Ljubavni napitak Gaetana Donizettija u ulozi Adine.
Mezzosopranistica Jelena Kordić studirala je u klasi Martine Zadro na Muzičkoj akademiji u Zagrebu te je polazila satove kod Ruže Pospiš Baldani. Njezin završni ispit bio je debi u ulozi Carmen u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog 2011. Sljedećih godina dobivala je pozive hrvatskih opernih kuća, ponajprije HNK-a u Zagrebu. Nastupala je uz orkestre, poput Zagrebačke filharmonije i Simfonijskog orkestra HRT-a. Godine 2015. pridružila se studijskom ansamblu mladih pjevača u Semperoperi u Dresdenu gdje je nastupala u ulogama kao što su Cherubino, Dorabella, Orlofsky, Ivica i Janáčekova Lisica. Potom je godinu dana provela u ansamblu Državnog kazališta u Braunschweigu gdje je debitirala u ulogama Sesta i Charlotte te nastupila u novoj produkciji Carmen. Koncertno, nastupila je u Mahlerovoj Drugoj i Beethovenovoj Devetoj simfoniju, Verdijevu Rekvijemu te Wagnerovim Wesendock-Lieder. Od 2018. članica je Nacionalnog kazališta u Mannheimu. Godine 2019. u Münchenu je pjevala ulogu Dome iz Gotovčeva Ere s onoga svijeta uz Zbor HRT-a i Minhenski radijski orkestar pod ravnanjem Ivana Repušića. Gostovala je u Njemačkoj operi na Rajni u Düsseldorfu (Ivica i Marica), Concertgebouwu u Amsterdamu (Elektra), Latvijskoj nacionalnoj operi u Rigi (Nabucco), uz Luksemburšku filharmoniju (Beethovenova Deveta simfonija), na gala-koncertu u Guadalajari u Meksiku, Litavskom nacionalnom kazalištu u Vilniusu (Kavalir s ružom) te u Weimaru (nova produkcija Kaligule Detleva Glanerta). U Zagreb se vratila kako bi izvela Četiri pjesme za glas i orkestar Dore Pejačević uz Simfonijski orkestar HRT-a te nastupila u Verdijevu Requiemu pod vodstvom Plácida Dominga. Također, debitirala je kao Fricka u Rajninom zlatu i Die Walküre u Mannheimu te na turneji po Južnoj Koreji. Redovito se usavršava kod pjevačkih pedagoga, a među mnogima ističe Doloru Zajick i Deborah Polaski. Trenutačno polazi satove Shermana Lowea i Allison Oakes.
Bože Jurić-Pešić tenor je iz Solina u Hrvatskoj. Svoje rano glazbeno obrazovanje stječe pohađajući privatne satove klavira kod sestara milosrdnica u Splitu. Potom upisuje solo pjevanje u Glazbenoj školi “Josip Hatze” u klasi prof. Sanje Erceg Vrekalo, te Muzičku akademiju u Zagrebu u klasi prof. Vlatke Oršanić.USavršavao se na brojnim seminarima. Dobitnik je niza nagrada na regionalnim, državnim i međunarodnim natjecanjima, između ostalih i 1. nagrade na međunarodnom natjecanju Bruna Špiler u Crnoj Gori gdje dobio i specijalnu nagradu za sveukupni dojam. Osvojio je Grand Prix na Međunarodnoj ljetnoj opernoj radionici u Beeskowu (Berlin) za koju je bio i stipendiran.
Tijekom glazbenog obrazovanja koncertirao je diljem Hrvatske. Važniji nastupi: Dani Pasionske baštine u Zagrebu, otvaranje 52. večeri sv. Donata u Zadru te nastup u Brucknerovom Te Deumu u Crvenom ciklusu Zagrebačke filharmonije.
Angažiran je u ansamblu Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu gdje je od 2018. pjevao brojne uloge, a potom postaje solist Opere HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci.
Osim rada u Hrvatskoj, Bože Jurić-Pešić ima živopisnu inozemnu koncertnu i opernu karijeru. Godine 2018. dobio je prestižnu Nagradu hrvatskog glumišta za najbolje umjetničko postignuće u opereti ili mjuziklu. Tijekom protekle sezone Bože Jurić-Pešić nastupio je na Opernom festivalu u Savonlinni u Busonijevom Arlecchinu kao Leandro, debitirao je kao Don José u Bizetovoj Carmen u Operi SNG-a u Ljubljani, a također je debitirao kao Turridu u Cavalleriji rusticani Pietra Mascagnija u Hrvatskom narodnom kazalištu u Rijeci.
Ostvario je brojne tenorske uloge, poput Ismaela u Verdijevom Nabuccu, Cassija u Verdijevom Otellu, Tamina u Čarobnoj fruli i Podestu u Lažnoj vrtlarici W.A. Mozarta, Lenskog u Evgeniju Onjeginu P. I. Čajkovskog i Ribara u Slavuju Igora Stravinskog. Bože Jurić-Pešić ima širok repertoar, s posebnim naglaskom na talijansku verističku operu, poput Rodolfa i Pinkertona u Puccinijevim La bohème i Madame Butterfly te Alfreda u Verdijevoj La Traviati. Na koncertima, Bože Jurić-Pešić pjevao je u dugom popisu orkestralnih i oratorijskih djela, poput Beethovenove Simfonije br. 9, Mozartovog Rekvijema, njegove Velike mise u c-molu i Krunidbene mise, Bruckerovog Te Deuma i Schubertove Mise u G-duru.
Bože Jurić-Pešić debitirao je u Gradskom kazalištu Komedija u Zagrebu 2015. godine, ostvarivši tako svoj diplomski nastup. U lipnju i srpnju 2017. nastupio je na velikoj pozornici Berlinske filharmonije gdje je pjevao u simfoniji Felixa Mendelssohna Lobgesang. Osim opere, pjeva i talijanske kancone, njemačke Lied i operetne arije, a ujedno je i vješt orguljaš. Godine 2012. proglašen je mladim glazbenikom godine, te je gostovao u emisiji Dobro jutro, Hrvatska.
Bariton Erol Ramadanović rođen u Sarajevu. Nakon završetka diplomskog studija na Fakultetu za sport i tjelesni odgoj u Sarajevu, upisuje Muzičku akademiju u Sarajevu, gdje završava solo pjevanje. Studirao je u klasama prof. Paše Gackić, prof. Ademe Pljevljak-Krehić i prof.Vedrane Šimić. Nakon završetka studija radi na vokalnoj tehnici sa renomiranim hrvatskim bas-baritonom i profesorom, Giorio Surianom. Zapažene uloge imao je u operama i operetama; Grof Almaviva (Figarov pir, W. A. Mozart), Sharpless (Madama Butterfly, G. Puccini), Schaunard (Boemi, G. Puccini), Hotjan (Tvrtko, kralj bosanski; A. Jažić) Krušina (Prodana nevjesta, B. Smetana), Ben Upthegrove (Telefon, G. C. Menotti), Jež (Ježeva kuća, Z. Vauda), Fiorello (Seviljski berberin), studijska uloga Papagena (Čarobna frula W. A. Mozarta) u Narodnom pozorištu Sarajevo, te uloge Sonore (Čedo zapada, G. Puccini) u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivan pl. Zajc u Rijeci i Ali Portuka (Nikola Šubić Zrinjski, Ivan pl. Zajc) u Hrvatskom narodnom kazalištu Zagreb. U inostranstvu je koncertno nastupao u Austriji, Belgiji, Čileu, Hrvatskoj, Sloveniji i Španiji. Izdvojeni nastupi uključuju gala koncert održan u Palais des Beaux-Arts (BOZAR) u Briselu, te gala koncert održan u sklopu festivala Voyage en Italie u dvorani Flagey uz pratnju l’Orchestre de l’Opéra Royal de Wallonie-Liège, također u Briselu, bas solo iz Mozartovog Requiema, održan u dvorani La Sucrerie u Wavru, te recitali u sklopu festivala XXIII Encuentro de Música y Academia de Santander, održani u dvorani Palacio de Festivales de Cantabria u Santanderu. U oktobru 2023. primljen je na usavršavanje u Queen Elisabeth Music Chapel pod tutorstvom renomiranog belgijskog bas-baritona Joséa van Dama, te francuske mezzo- sopranistice Sophie Koch i francuskog baritona Stéphane Degouta. Dobitnik je godišnje nagrade Narodnog pozorišta Sarajevo za ostvarenje uloge Grofa Almavive iz opere Figarov pir, W. A. Mozarta.
Mihel Elijaš je glumac rođen 16.9.1998. u Virovitici. Po završetku Katoličke klasične gimnazije s pravom javnosti u Virovitici i Glazbene škole Jan Vlašimsky u Virovitici (saksofon), upisuje i završava preddiplomski studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku te diplomski studij Glume na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Za vrijeme i nakon studija ostvario je desetak uloga u lutkarskim (Per Shin - Zatočenik kule Bro Gradskog kazališta Požega, Roda - Roda i lisac i Ivica - Ivica i Marica Lutkarske scene Ivana Brlić Mažuranić u Zagrebu) i dramskim predstavama (Zet - Baljanske priče i Pastir - Sanjari budućnosti Borisa Senkera te Osuđenik - U kažnjeničkoj Koloniji Franza Kafke Teatra Fortforno, Danny - DNK Dennisa Kellya i John - Zima jednog lava Jamesa Goldmana u Kazalištu Virovitica, Lav/Grm/Lucifer - Pakao Dantea Alighierija u HNK Osijek te Đoni - Šuti, muči u Gradskom kazalištu mladih u Splitu), te se pojavljuje u nekoliko filmova i serija domaće i strane produkcije.
Sara Žuvela, sopran, rođena 6. veljače 1996. godine u Splitu. Dolazi iz Blata na Korčuli. Opću gimnaziju u Dubrovniku završila je 2014. Umjetničku školu Luke Sorkočević u Dubrovniku , glazbeni odjel, solo pjevanje u klasi prof. Dubravke Hilje završila je 2016. Iste godine upisuje 1. godinu Akademije za glazbu u Ljubljani, solo pjevanje u klasi prof. Pie Brodnik. Pohađala je seminare dodatnog usavršavanja kod Nelli Manuilenko, Eve Blahove, Edite Garčević Koželj i Dunje Vejzović. Sudjelovala je na regionalnom natjecanju 2015. god. u Dubrovniku gdje osvaja 2. nagradu u 3. kategoriji i na međunarodnom natjecanju Daleki akordi u Splitu 2016. god. gdje osvaja 1. nagradu u 3. kategoriji.
Godine 2015. odigrala je glavnu ulogu u kratkometražnom filmu Magda Mozarka (francusko-bosanska produkcija) koji je zapažen na više međunarodnih filmskih festivala.
Sudjelovala je na otvaranju 66. dubrovačkih ljetnih igara. Ostvarila je veći broj nastupa s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom. Godine 2016. sudjelovala je na 15.obljetnici Glazbene radionice Sorgo s praizvedbom Tomassa Restija pod dirigentskom palicom primadone Dunje Vejzović. 2018. sudjelovala je u Crescendo summer institute. 2019. godine diplomirala je i iste godine upisuje magisterij Glazbene umjetnosti na Akademiji za glazbu u Ljubljani. 2019.godine otpjevala je ulogu Žene u operi Stari ima vedno prav pod akademskim projektom Mini opere II. Iste godine otpjevala je glavnu ulogu Katarine u tamburaškoj operi Ambrož i Katarina. 2020. godine osvojila je 1.nagradu na međunarodnom natjecanju Davorin Jenko s komornom skupinom Trio sospiro. Godine 2021. surađivala je s ansamblom suvremene glazbe ".abeceda" . Iste godine sudjelovala je kao solistica na XIV. Međunarodnom festivalu opernih arija Tino Pattiera u Dubrovniku. 2022. godine završila je magisterij Glazbene umjetnosti na Akademiji za glazbu u Ljubljani. Nastavila je raditi na svojoj vokalnoj tehnici s profesoricom Dubravkom Krušelj Jurković. Iste godine sudjelovala je na Ljubljanskom festivalu kao glavna solistica u operi V objemu Lahinje. Godine 2023. godine se osim umjetničkog dijela svog glazbenog puta uključuje i u pedagoški rad te u program Odgoj s glazbom za djecu predškolskog uzrasta. Godine 2024. godine debitirala je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu u ulozi Marice u Spli’skom akvarelu I. Tijardovića. Iste godine sudjelovala je kao solistica na Međunarodnom festivalu opernih arija Tino Pattiera u Dubrovniku.
Ileš Bečei, tenor, akademsko zvanje Magistar solo pjevanja stiče na Muzičkoj akademiji u Istočnom Sarajevu debitirajući ulogom Donn Ottavia u predstavi Don Giovanni W. A. Mozarta. Profesionalni angažman započinje 2011. godine kao epizodist u zboru Opere Narodnog pozorišta Sarajevo, debitirajući u ulozi Triqueta u Evgeniju Onjeginu P. I. Čajkovskoga, te nastavlja nizom solističkih i epizodnih uloga: Camille de Rosillon (F. Lehár – Vesela udovica), Edwin Ronald (E. Kálmán – Kneginja čardaša), Gaston de Letorieres i Giuseppe (G. Verdi – Traviata), Borsa (G. Verdi – Rigoletto); Grof Lerma i Glasnik (G. Verdi – Don Carlos), Gherardo (G. Puccini – Gianni Schicchi), Parpignol (G. Puccini – La bohème), Osman Paša, Ali-paša Fidahić i Herr Apel (A. Horozić – Zmaj od Bosne), Grof Almaviva (G. Rossini – Seviljski brijač), Drugi svećenik i Prvi oklopnik (W. A. Mozart – Čarobna frula), Dirigent (G. Donizetti – Viva La Mamma), Momak (J. Gotovac – Ero s onoga svijeta), Vašek (B. Smetana – Prodana nevjesta), Mirko/Petar Petrović (I. Tijardović – Mala Floramye), Spoletta (G. Puccini - Tosca), Pluton (Jacques Offenbach - Orfej u podzemlju), Goro (G. Puccini - Madame Butterfly), Don Curzio (W. A. Mozart - Figarov pir),Vuk Dabišić (Ammar Jazić - Tvrtko, kralj bosanski).
Solist je Opere Narodnog pozorišta Sarajevo. Dobitnik je brojnih nagrada na međunarodnim natjecanjima: 1. nagrada na Međunarodnom natjecanju solo pjevača Bruna Špiler u Herceg Novom, 2. nagrada na Međunarodnom natjecanju solo pjevača Nikola Cvejić u Rumi, 2. nagrada na takmičenju u sklopu glazbene manifestacije Obzorja na Tisi – dani Josifa Marinkovića i dr.
Dobitnik je godišnje nagrade Narodnog pozorišta Sarajevo za najbolju sporednu opernu mušku ulogu Mirka / Petra Petrovića u opereti Mala Floramye. Sudjeluje na preko 100 koncerata, predstava i drugih angažmana u gotovo svim gradovima Bosne i Hercegovine, okolnim zemljama i Europi: Hrvatska, Crna Gora, Srbija, Slovenija, Makedonija, Italija, Austrija, Njemačka, Francuska, Engleska, Turska i Mađarska.
Dora Jana Klarić, mezzosopran, rođena u Makarskoj, Hrvatska. Diplomirala je na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof. Terezije Kusanović 2024. godine. Bila je i Erasmus student na UDK Berlin u klasi prof. Alberta Pesendorfera. Pjevala je brojne uloge u Hrvatskim Narodnim kazalištima u Splitu, Varaždinu te na prvom Zagreb Opera festivalu u HNK Zagreb. Njezina prva uloga bila je Cherubino u Figarovom piru u dobi od 19 godina, nakon čega su uslijedile dvije uloge u Puccinijevoj operi Sestra Angelica. Neke od ostalih uloga koje je izvodila su Suzuki - Madame Butterfly, Zita - Gianni Schicchi, Treća Dama – Čarobna frula, Flora Bervoix - Traviata, Mamma Lucia – Cavaleria Rusticana itd. Osvojila je Grand Prix nagrade na natjecanjima Daleki Akordi 2022. Oper Oder Spree 2023. u Beeskowu, Njemačka, u solo kategorijama i Međunarodnim natjecanjim Stojan Stojanov Gančev i “ Lav Mirski u kategorijama komorne glazbe. Od 2021. godine je članica opernog trija TrioLe s kojim je osvojila 4 prve nagrade na natjecanjima i nagradu SEA-EU u Napulju, Italija. Također je koncertna i oratorijska solistica. U sezoni 2024./2025. debitirala je u Njemačkoj operi u Berlinu, na svjetskoj premijeri Immermehr kao Frau Steinbock i u Majstorima pjevačima R. Wagnera. Dio je Projekta mladih pjevača na Salzburškom festivalu 2025.
Od sezone 2025/2026 će postati članicom Međunarodnog opernog studija Eva Marton u Mađarskoj Držvnoj Operi u Budimpešti.
Popusti se primjenjuju! Više informacija o prodaji i popustima u sezoni 2024./2025. možete pronaći ovdje.
