Ime Claudija Monteverdija stoji na početku povijesti opere, ali pečat njegove inovativnosti i svestranoga glazbenoga genija utisnut je i u prve stranice povijesti mnogih drugih žanrova koji će procvasti u baroku i činiti temelj zapadne glazbe, transformirajući se u nebrojenim grananjima sve do suvremenih glazbenih oblika i tehnika. Kada se preselio u Veneciju 1613. godine, kako bi preuzeo mjesto maestra di capella u Bazilici sv. Marka, malo što je dotad na njegovom glazbeničkom putu moglo nagovijestiti angažman u okviru Crkve. Za dvor Gonzaga u Mantovi pisao je uglavnom svjetovnu glazbu. Njegovi madrigali bili su nadaleko poznati i izvođeni diljem Italije i Europe, ali Monteverdi je bio nezadovoljan položajem na dvoru, te je potražio novo namještenje u Rimu. U to vrijeme, 1610. godine u Veneciji tiska prvo veliko izdanje crkvene glazbe (ranije objavljuje dvije manje zbirke, Sacrae canticulae 1582. i Madrigali spirituali 1583.), Sanctissimae Virgini missa senis vocibus ad ecclesiarum choros ac vesperae pluribus decantandae cum nonnullis sacris concentibus, ad sacella sive principum cubicula accommodata, odnosno izdanje koje okuplja šesteroglasnu misu i vespere. Iz posvete, upućene papi Pavlu V., može se zaključiti da je Monteverdi smjerao zaposliti se u papinskoj kapeli, kao i to da je djelo skladao u svoje slobodno vrijeme. Iako u Rimu ne uspijeva dobiti namještenje, možda mu je ovo izdanje pomoglo u dobivanju prestižnog namještenja maestra di cappella u Bazilici sv. Marka, gdje će ostati naredna tri desetljeća, do kraja života. Vespro della Beata Vergine istinski je kompendij različitih ranobaroknih stilova koji su bili u opticaju početkom 16. stoljeća – stil seže od starinskih antifona, gregorijanskih srednjevjekovnih unisono melodija, do psalama kojima odjekuje palestrinijanska polifonija, kao i novih koncertantnih moteta, od kojih je jedan od najljepših Sonata sopra la Sancta Maria, u kojemu Monteverdi inovativno osmišljava formu virtuoznih varijacija za instrumente, dok glasovi u jednoglasju ponavljaju melodiju cantus firmusa.

Nije poznato gdje su Monteverdijeve vespere prvi put izvedene i jesu li ikad u cijelosti izvedene za Monteverdijeva života. Pretpostavlja se da su to mogle biti vjerske svečanosti na dvoru Gonzaga ili u Veneciji. Još i danas se vode diskusije o pravoj liturgijskoj svrsi djela, ali jasno je da ono funkcionira kao večernja za marijanske blagdane, s pravilnim slijedom psalama, moteta i antifona, čiji tekstovi dopiru iz biblijskih čitanja, iz Evanđelja po Luki i po Ivanu, iz Pjesme nad pjesmama, Knjige proroka Izaije, pa čak i nepoznatih pjesnika (motet Audi coelum). I danas začuđuje bogat, sveobuhvatan spektar kompozicijskih postupaka okupljenih u ovom grandioznom djelu, s kulminacijom u raskošnom završnom Magnificatu. Mnoge svoje odlike Vespro dijeli s operom Orfej, nastajući u otprilike isto vrijeme, što se ponajviše čuje u početnom ulomku, Domine ad adiuvandum, koji je prerada instrumentalne toccate kojom počinje Orfej. U opernoj maniri skladan je i blještavi Duo Seraphim za tri tenora, koji predstavljaju anđeosko pjevanje u ornamentiranom stilu, nalikujući ulomku Possente spirto iz Orfeja. Ipak, Večernja u čast Blažene Djevice Marije Claudija nadvisuje odnosno proširuje i produbljuje ono što se moglo naći u Orfeju i s pravom smatra djelom koje svojom kompleksnom strukturom, ingenioznim skladateljskim tehnikama i umjetničkim dosezima označava početak modernog doba u glazbi.